Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
MITROVČANKA ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ, SPISATELjICA KOJA ŽIVI I STVARA U DISELDORFU, A SVOJ RODNI KRAJ NE ZABORAVLjA
Moj jezik sam jaKada vas život odvede u druge zemlje, druge kulture, drugi dom, uvek ćete jedan deo svog rodnog kraja poneti sa sobom. U mislima, u srcu ili stvaralaštvu. Iako je ovaj intervju nastao zahvaljujući savremenim sredstvima komunikacije, nijednog momenta ne bi se stekao utisak da sagovornik ne boravi baš tu, odakle su pitanja upućena. U Sremskoj Mitrovici.
Aleksandra Đorđević bavi se pisanjem, voli umetnost u svim njenim oblicima, dotakne je na sebi svojstven način, a onda sve to prenese iz svog maštovitog sveta na papir. O njenim romanima, o životu u inostranstvu, velikoj, srećnoj porodici sa četvoro dece, ali i snažnoj želji da očuva svoj jezik, Aleksandra Đorđević govorila je za M novine.
M NOVINE: Aleksandra, dolazite da tako kažemo iz umetničke porodice. Koliko je to oblikovalo vaše stvaralaštvo?
ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ: Pa da tako kažemo. Moja porodica je umetnička u smislu sklonosti i senzibiliteta. I jedan i drugi roditelj nadareni su za pisanje; dok je tata ceo život pisao pesme koje smo pronalazili zgužvane na simsu, u kauču, na komodi, u majci je čučao prozaista. Ni jedno ni drugo nisu potraživali priznanje za svoj talenat, nisu gonili karijeru u tom smislu, ali su u sklopu svojih životnih zadataka, kako kod kuće, tako i van nje, koristili svoj dar i nama bogatili život. Tako gledano mnoge su porodice umetničke.
Nadalje, od majke sam nasledila i ljubav prema likovnoj umetnosti, glumi, režiji, uopšte ljubav prema životu, kojom je ona protkala rad sa decom u muzičkoj školi. I ne samo ja. To je ono po čemu je naša porodica zaista umetnička. Brat je sociolog sa afinitetom prema pisanju i proučavanju jezika, posebno etimologije, a sestra Branislava, vaspitač po struci, jeste naša modna kraljica i naš najveći i najbolji kritičar. Ako preimenujemo ovo o čemu govorim u neku vrstu estetike, emotivnog naboja i preosetljivosti na svet, onda se svakako umetnost zadržala i prelomila na meni i mojim sestrama i bratu, nadasve na meni i Svetlani. Elem, Svetlana je muzički umetnik: solista, horski i etno pevač, kantautorka. Upravo se u sferi kantautorstva stiču pisanje i muzika i to je linija na kojoj se nas dve srećemo. Umetnost je otuda oduvek bila nešto prirodno, sastavni deo odrastanja, kao i igra. Recimo, da je kreativnost u korenu svega. U nekim porodicama, ona se manifestuje kao umetnost, u drugim kao radinost ili zanat, u trećim je opet ostala neprobuđena, ali verujem da je iskonski poriv čoveka da stvara i da je pitanje vremena i kompilacije gena, sredine i odgoja kada će se i kako kreativnost ispoljiti. Da zaokružim Popajevim, u poslednje vreme podosta citiranim – Ja sam ona što jesam i to je sve što jesam.
Kada ste prvi put primetili svoje sklonosti, odnosno talente?
Dugo ih nisam primećivala, samosvest je nešto što sam izgradila. Nažalost ili na sreću, roditelji su moje sklonosti smatrali prirodnim i očekivanim. Shodno tome, možda manje „pucam“ i manje se kočoperim pod teretom „slave“, mislim na nagrade, priznanja… Možda. U svakom slučaju, neke stvari su velike u mikrokozmu pojedinca, a zanemarljive na društvenoj skali, ali ja tako ne merim vrednost. Uspeh je već i društvena kategorija. S druge strane, podrška u obliku u kom je danas poznajem jeste sistemski izostala, ali bilo bi glupo kriviti pojednice za to. Jedna od mojih omiljenih mentorki, gospođa Tin, naziva to konstelacijskom greškom. Odrasla sam u nezgodno vreme, iako možda nije postajala mreža ili razgrađena struktura za ciljanu podršku, postojale su recitatorska sekcija, moja nastavnica srpskog, Jelica Negovan, i njena radijska emisija, kao i razna nadmetanja. Dakle, moramo da napravimo razliku između sistemske podrške, ako hoćete stvaranje „infrastrukture“ za talente, i podrške u smislu ljubavi i sluha za potrebe i različitosti svakog deteta. Na sve to dolazi i sklop ličnosti i temperament. Verujem da mi darovi padaju u ruke u pravo vreme i ne zaboravljam da su darovi.
Da se vratim vašem pitanju, postala sam svesna da ono što radim odskače od proseka tek u svojim kasnim dvadesetim. Iako sam sa jedanaest godina počela da pišem poeziju i intenzivno sam je pisala do šesnaeste jer je postajala potreba da se izrazim, nisam bila svesna zašto i kako to radim. U glavi deteta obično je uvek ono što je njemu poznato, lako, bitno – mera, i obrnuto. Tako da je, da ne budem gruba, pomalo infantilno, kad ljudi u zrelim godinama podrazumevaju, pa čak i zahtevaju znanja, a ponekad i virtuoznost, u sferama u kojima oni dominiraju.
Autorka ste tri romana do sada, gde ste pronašli inspiraciju za njih, odnosno kako uranjate u svet fiktivnog?
Otkriću vam jednu tajnu. Za mene ne postoji velika razlika između fikcije i stvarnosti. Sve što je neko u glavi stvorio moglo je i može da se desi, odnosno nosi potencijal realizacije. Nisam ljubitelj realizma, što ne znači da se ne pronalazim u klasicima, ali mene opčinjava pričanje priča, dakle mesto gde se rađa, kako se razvija i u šta se pretapa. Jednom mi je jedan Miloš rekao – Ti kao da pokušavaš da ulepšaš stvarnost. Dugo sam razmišljala o njegovim rečima i shvatila da je tačno. Volim kontraste, oni pomažu čoveku da jasnije uoči sličnosti u razlike, a ja ih u pisanju pooštravam. Naravno, i dalje učim koja mesta i boje da naglasim, preuveličam, a šta da ublažim ili izostavim. Drugim rečima, ja sam pisac mašte. Autentičan glas je važan, ali ako me priča ne izmesti u neku drugu dimenziju, zakazala je. Ceo život ja sam više u svojoj glavi nego bilo gde drugde i zanima me ono što je neverovatno a moguće. Kad nadogradim stvarnost u mislima i pronađem glas za svoje likove, trudim se da priču ispričam verodostojno. Smatram da sam uspela ako je tako, sve drugo je stvar ukusa i interesovanja. Romani možda jesu idealna pozornica za fikciju, međutim neretko pravim takve izlete i u poeziji. U zbirci Dom nalaze se i pesme koje su inspirisane tuđim iskustvima i sudbinama, kao i pesmama, filmovima i knjigama, pored onih ispovednih, ličnih. Dakle, umetnost inspiriše na umetnost. A kako konkretno uranjam? Zakači mi se pogled za interesantnu pojavu, ličnost, situaciju iz stvarnog života, pa ih ponesem sa sobom, jedem, spavam, kupam se sa njima, sve dok ne progovore, a posle toga nema stajanja. Doduše, nekada zaneme, pa je potrebno otići u podešavanja i otpušiti kanale umetnika.
Po vašem mišljenju, da li će ona krilatica da će „umetnost promeniti svet“, zaista moći da utiče na sve nas, koji smo sasvim sigurno više okrenuti virtuelnoj stvarnosti?
Umetnost će promeniti svet, kao što ga već jeste promenila, ali i virtuelna stvarnost će promeniti svet. Da li će se sukobiti – ne znam – možda u nekim individualnim pričama.
Čini li vam se nekada da je granica između virtuelnog i umetničkog tanka?
O, da! Kao i između fiktivnog i stvarnog. Tako je mnogo vidova umetnosti.
Kako ste dospeli u Kanadu, a kasnije u Nemačku?
U Kanadu su me odvukli roditelji, u Nemačku ljubav. Upisano mi je u dlan. Sećam se da mi je mama kao devojčici kao bajagi „čitala sudbinu“ i govorila za jednu kratku kosu liniju u donjem levom uglu da je linija inostranstva. Da li u dlan ili u zvezdama, istina je da su me obeležila dva iskustva koja nisam svesno birala. Na Nemačku nisam imala neke asocijacije osim hladno i daleko. Mislim da se srpski mentalitet mnogo bolje i lakše uklapa u italijanski ili španski i da sam ikada sanjarila o nekoj drugoj zemlji, bila bi to sigurno neka toplija destinacija, možda mediteranska. Lako nije izazovno. Slično je i sa mojim mužem. On svakako nije osoba koja govori ono što sagovornik želi da čuje. Ne podilazi, nije podložan halo efektu i nije slatkorečiv. Zato je svaki razgovor, pa i odnos sa njim, izazovan. To je ono što mi je potrebno za rast. Na neki način se to ogleda i u mom odnosu prema nemačkom društvu. Da razrešim misteriju, u Kanadi sam provela rano detinjstvo i završila prvi razred, a igrom slučaja sam se zaljubila u čoveka koji je rođen i odrastao u Nemačkoj.
Šta Vas veže za rodni kraj?
Svaka pora, vlas i otkucaj srca vežu me za rodni kraj. Iako nevidljive, drže me niti ljubavi i na daljinu. Može se učiniti nekim ljudima da sam se udaljila, ali nikad bliža nisam bila. Međutim, rodni kraj i ljudi u njemu se menjaju, kao i ja, tako da je teško i definisati rodni kraj. Da li je kraj ili početak? Momenat u detinjstvu, sećanja, dragi ljudi? Rekla bih da je početak, i nosim ga u sebi.
S obzirom na to da ste i profesorka italijanskog i engleskog, ne živite u Srbiji, koliko negujete svoj maternji?
Možda ga baš zbog toga negujem i volim svesnije nego što bih to ikada činila u Srbiji. Bilo bi lako. Upravo zbog toga što govorim i volim druge jezike, negujem i svoj. Jedan od najboljih načina i jeste kroz prevođenje, bez obzira na to da li samo kroz razmišljanje, u glavi, kroz poređenje. Veoma sam svesna jezika uopšte i jezikȃ koje koristim. Osetljiva sam na glasove, reči, slova… Pretpostavljam onako kao što je matematičar na brojeve. Pored toga, u kontaktu sam sa živim jezikom kroz porodicu, prijatelje, emisije, a negujem i književni jezik čitajući. Moj jezik sam ja, to je najdominantniji aspekt mog identiteta i s obzirom na to da sam sklopljena kako sam sklopljena, nema tu nikakvog truda niti razmišljanja. Kao dete bih se oduševila lutkom, danas se oduševljavam knjigom, prvenstveno rečnikom.
Kako uspete da organizujete svoje vreme, poslovno i privatno, s obzirom na to da imate više različitih interesovanja?
Ta razlika postoji samo u odnosu na moje profesorsko zanimanje. Inače, pisanje, slikanje, sve što ima veze sa umetnošću jeste Aleksandra privatno. Pišem dok kuvam, spavam, šetam se. To ne znači i da zapisujem, ali u tim momentima se rađaju ideje. Hvatam beleške trčeći kroz kuću, između širenja veša i podgrevanja jela. Retko kada mogu da sednem i nekoliko sati pišem za računarom, ali grlim ono vreme koje imam. Nekako bi se pitanje dalo preformulisati i u – Kako uspevate da budete Aleksandra?
Da li trenutno pišete i gde mogu čitaoci da pronađu vaše dosadašnje romane?
Naravno, pišem dupli roman ili dve priče u jednom romanu, zato i nešto duže traje. Osim toga, primarni posao mi ne ostavlja mnogo vremena. Objavljeni romani su u biblioteci u Sremskoj Mitrovici i u Zemunu, možda i u još nekoj. Svega nekoliko primeraka je ostalo za prodaju, a oni se mogu naručiti preko moje Fejsbuk stranice https://www.facebook.com/djordjevicpisac/.
Trenutno mi je u fokusu roman na kom radim, pa ako bude potražnje, pozabaviću se i nekim narednim izdanjima romana koji su već izašli. Ko god je u inostranstvu, može romane da nađe i na Amazonu, osim „Devet godišnjih doba“, koji može da se naruči onlajn preko različitih stranica u Nemačkoj, epubli je jedna od njih. Započela sam mnogo projekata, a sad moram malo da usporim i privodim jedan po jedan kraju. Između nastaje poezija, a s vremena na vreme i pokoja priča ili kritički tekst. Ilustrovana zbirka poezije „Dom“ može da se naruči kod izdavača https://www.kornet.rs/product/dom-aleksandra-djordjevic/
Šta biste poručili čitaocima, koju žude za umetničkim sadržajima u modernom vremenu?
Zar iko u današnje vreme može da žudi za umetnošću? Čini mi se da je ima više nego ikada. Priznajem da se mora probrati, to je otežavajući faktor. A imam i tu sreću da sam okružena ljudima koji nose umetnost u sebi. Kad mi nedostaje, pozovem nekoga od mojih inspirativnih prijatelja. Elem, predlažem da onlajn umesto Gugla koristite DuckDuckGo, potražite preporuku, pogledate nešto novo i vidite gde će vas sve to odvesti. Izaberite među tih sto stranica koje ste zapratili pet kojima ćete se vraćati i koje ćete zaista gledati i/ili čitati i izaberite dan za umetnost. U gradu se uvek nešto dešava, bilo da je izložba, koncert ili književno veče. Ne zanemarite svet oko vas. Nekada je najlepši umetnički doživljaj pogled kroz prozor ili u lica vaših ukućana dok ne znaju da ih posmatrate.
Aleksandra Dražić