Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
Znate pravila Bogojavljenskog plivanja za krst časni. Hrabri momci i devojke (zima, zima, e pa šta je…). skaču u ledenu vodu 19. januara, plivajući do krsta. Onaj ko prvi stigne do njega i izađe iz vode, ponosno noseći krst u rukama, pobednik je. Sleduje mu nagrada i slava ravna viteškoj. Tako je svake godine, a tako je i ove bilo u Rumi, Sotu, tamo i ovamo. Samo je u Sremskoj Mitrovici bilo „mimo sveta“? Ili se varamo, jer je tako baš moralo i trebalo?
Na savskom keju, ispred Male crkve, okupilo se vazdan sveta da gleda čuda velikoga: 106 učesnika za Bogojavljensko plivanje, od toga šest žena. Najmlađi učesnik ima tek deset godina. Dovoljno za veliko slavlje, uz Božji blagoslov. A onda se desilo čudo Božije: umesto jednog, čak dva pobednika, a ni jedan ni drugi nisu doplivali do obale noseći krst časni.
Dva pobednika, a nijedan krst! O, zar se i to može!? Može, jer mi smo pravoslavci. Prevedeno na srpski, valjda nije pobedio onaj kome je obećano, pa je onda nađen kompromis, a kud se dede krst u celoj toj gunguli, to ne zna ni čuveni socijalista Ilija Mrtvak, koji je sa svojim katamaranom Jerotijem, pružao bezrezervnu podršku celom ovom događaju.
Kud se dede krst, to ipak na kraju nije bilo sporno, s obzirom da su oba plivača pobednika shvatila da je stvar duhovna, pa se niko nije bunio, niti dovodio u pitanje pobedu onog drugog. Ima duhovnost svojih dobrih strana, nije da nema, jer da nismo toliko duhovni, pala bi možda tuča ko na nekom derbiju.
Meni je lično svejedno ko je pobedio, za mene su jednaki svi oni koji se u januaru usude da uđu u hladnu Savu. Meni je ovogodišnje Bogojavljensko plivanje posebno zbog nečeg drugog, po čemu će verujem biti upamćeno.
Po Če Gevari.
Devojčurak koji je, kao i ranijih godina, pevao duhovne srpske pesme, što celom događaju daje svečani ton, iznenada je, na repertoar stavio jednu koja baš nije srpska po rođenju, ali je prava i što bi se reklo – udara u glavu. Reč je o čuvenoj pesmi Komandante Če Gevara, koju peva Natali Kardone. Tako se Drug Če Gevara, našao rame uz rame sa Svetim Savom, Nikolajem Velimirovićem i ostalim srpskim duhovnim velikanima.
Če Gevara, srpska slava!
Naravno, mnogi su se našli u čudu, a ja sam se setio prote Milorada Golijana. Koji je svojevremeno rekao za naš list da je plivanje za Bogojavljenski krst, paganska i populistička zabava, te da Crkva tu ne treba da se meša. Zbog čega je bio ukoren od vladike, a ni M NOVINE nisu baš prošle nekažnjeno, jer im je vladika sremski Vasilije uputio reagovanje sa prekorom. Znajući protu, ne verujem da je imao na umu pevanje o komandantu Če Gevari. Mislim da ne bi imao ništa protiv. Jer i Če Gevara je ubijen zbog viših ciljeva, kao Sveti Dimitrije i toliki drugi.
Sem toga, ako su bivši komunisti Crkvi dozvolili veronauku u školi, što ne bi Crkva častila bivše komuniste sa ponekom „komunističkom“ pesmicom. Ta, ionako smo svi svoji.
No, nije stvar u pesmi, stvar je u odsustvu plana i tzv. pregleda igre. Kao kad je onaj Gruja, Sladžina simpatija, svojevremeno, ispred hale Pinki, u sred devedesetih, na Šešeljevom mitingu pustio hrvatsku himnu Lijepa naša. Greškom, jer je uzeo pogrešnu kasetu, ili je okrenuo pogrešnu stranu, sad nije ni važno.
Zbog preterane količine diletantizma u organizaciji, moglo se desiti da se otpeva i neka druga pesma, manje revolucionarna i koja bi možda nekom više zasmetala.
Sreća pa je Drug Če Gevara stajao na braniku Časnog krsta. No pasaran!
DRUŠTVENE MREŽE I KURIRSKE PORUKE: Kako je mitrovačka bibliotekarka Milijana Barjaktarević, kolumnistkinja i blogerka u slobodno vreme, pisala pismo premijeru Vučiću, koje je poslato preko Kurira i ko je tu koga zloupotrebio
Narod kaže da ko se vatrom igra, može i da se opeče. Nešto slično dogodilo se mitrovačkoj bibliotekarki Milijani Barjaktarević. Njen blog, objavljen u Kuriru (pod nazivom PISMO PREMIJERU: Dragi Aleksandre, idem negde daleko, gde poštenje znači!) je po tvrdnji tog tabloida pročitalo čak tri miliona Srba, što je svojevrstan rekord. Tekst je objavljen 19. januara, i ponovo štampan u istom listu dan kasnije kao „pismo Vučiću koje je uzdrmalo Srbiju“.
U pismu napisanom dramatičnim tonom kaže se između ostalog:
„E pa dragi Aleksandre, došao je i taj trenutak, pa reko’ da te obavestim, da odlazim iz zemlje. Prvo On, pa ja, pa deca. Kako to obično biva… Ne znam koliko ti je važno gde idemo ali će to svakako biti zemlja u kojoj se vrednuje rad, ceni poštenje, drži do obrazovanja i u kojoj ima reda i zakona“, počela je svoje pismo Milijana.
Kako dalje navodi, oni nisu više izdržali, svako po 44 godine, vaspitani na pionirskoj zapovesti, u duhu Božjih zapovesti, odrasli na srpskim rekama, planinama, istoriji i običajima, nisu se snašli.
„Mislili smo da ne moramo da budemo partijski ljudi da bismo mogli da preživimo. Mislili smo da ne moramo da dajemo reket da nas ne bi opelješio svaki ljigavi inspektor. Mislili smo da ćemo poštenim radom sa dve plate moći da hranimo decu. Nismo mislili da ćemo čekati sniženja u seknd-hend šopovima da se obučemo“, nastavlja Milijana.
Kako kaže, nisu mislili da će stručnim usavršavanjem kupovati hranu na odloženo, dok im na kraj pameti nije bilo da će diplome moći da se kupe.
„Ni na kraj pameti da nećemo moći da pozivamo ljude u goste jer nećemo imati čime da ih dočekamo. Ni u ludilu nismo mislili da treba da pijemo antidepresive da bi nam život bio podnošljiviji. A kamoli da treba da se svađamo i rastajemo zbog para. Zašto, ako se zbog para nismo ni uzeli?“, pita se Milijana.
Niz pitanja se nastavlja i zašto još jedna srpska porodica da ode u beli svet, kada su im pradede rođene ovde, radili ovde, ginuli i nadali se, pita se ona.
„Zašto, dragi Aleksandre, da u ovim godinama idemo na kurs stranog jezika, kad volimo svoj? Zašto da rasplačem majku i da joj obećam da ćemo se viđati na skajpu? Zašto bre da ne miriše behar ovaj meni, sarma i pečena roga? Molim te samo da mi kažeš zašto, jer zaslužujem od tebe bar toliko, jer nikad ni žvaku ukrala nisam, jer čitam srpske pisce, slušam srpske pesme, jedem srpsku hranu, volim srpske slikare i naučnike. I molim te samo još, ako možeš, da mi objasniš kako onda to, od mene, srpske unuke, ćerke i majke, da moja deca jedva čekaju da odu odavde?“, pita se blogerka.
Tako je pisao Kurir. Svaka petominutna tabloidna slava, međutim, ima svoju cenu. Onda su počele priče po gradu. A kada je prvi izliv slave počeo da lapi, kada je počelo da se sabira i oduzima, kada su krenuli zluradi komentari, Milijana je shvatila da je zloupotrebljena. Za M NOVINE ona kaže:
– Ne mogu da se zahvalim Kuriru za ovoliku medijsku pažnju jer je ja nisam ni želela, jer me oni nisu ni pitali za saglasnost da objave ili prenesu moj tekst ni na onlajn ni u štampanom izdanju. Da, dobila sam šest, sedam hiljada novih pratilaca stranice ali isto toliko i virtuelnih terorista, hulugana, botova ili već kako se to zove, nakon čijih uvreda mene, i mojih čitalaca sam blokirala stranicu.
Reaktivirala sam je kasnije ipak, da objasnim celu stvar.
Pošto ogroman broj ljudi misli da sam „nečiji“ čovek, i da sam angažovana i plaćena(?!) da destabilizujem državu (???!!), dužna sam da kažem javnosti da nisam ničija osim samo svoja! Nije mi bila namera da destabilizujem duševni mir svoje porodice i prijatelja a kamoli premijera. Ni za ovo što sada pišem NISAM PLAĆENA niti me je iko nagovorio niti posavetovao. Ne osećam potrebu da se izvinjavam jer sva ova hajka koja se usmerila na vlast (ili jednog čoveka) nije moja ideja, namera ni misija. Mediji i svi oni koji su protiv Vučića koristiće sve moguće načine da ga sruše (pa bio to i tekst jedne blogerke). Mene politika nije zanimala nikad, niti me sada zanima. Dapače, krivo mi je da sam prozvana za revolucionarku i opozicionarku jer nisam ni jedno ni drugo. Ja sam samo majka, ja sam samo radnik jedne kulturne ustanove, obična žena kojoj je hobi pisanje i koja se ne boji da kaže ono što misli.
Prosto, u tekstu se prepoznao ogroman broj ljudi koji žele da napuste zemlju ili mnogi koji su je već napustili i zato je dobio toliku čitanost.
Svesno, nigde nisam napisala ko je kriv za ovakvo stanje u državi i naravno da ne mislim da je sadašnja vlast jedina kriva. To što sad prenose i parafraziraju tekst, izvlače iz konteksta, dodaju ili oduzimaju mu suštinu širom regiona ja ne mogu da sprečim. Napisala sam iskreno, iz duše i dalje mislim sve ono što sam napisala. Nemam nameru da tužim Kurir jer mi ne treba dodatno rasipanje energije, a neću naći boljeg advokata nego što mogu sama sebi biti.
U ratu koji Kurir vodi protiv premijera, Milijana ne želi da učestvuje, ali je postala kolateralni saučesnik i žrtva istovremeno. Tako je to sa društvenim mrežama. Čim se pojaviš na njima postaneš javna svojima. Eh, gde su sada ona vremena starih dobrih spomenara.
Ima narod još jednu dobru izreku: ko se s mekinjama pomeša, pojedu ga svinje.