Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
Državno i privatno apotekarstvo
Šarene pilule za lilule ili kako je odzvonilo partijskim apotekamaKada je 2001. godine, kao partijski nepodoban po kriterijumu „dosovaca“ smenjen sa mesta direktora sremskomitrovačke državne Apoteke, Miroljub Dinčić je ubrzo shvatio da protiv nove vlasti leka nema, pa i po cenu da stupi u štrajk glađu. „Dosmanlije“ su bile nemilosrdne i to s dobrim razlogom – farmaceutske kuće bile su veoma izdašan finansijer demokratskih lopovskih stranaka.
Miroljub Dinčić je, što milom, što silom, prešao u privatni sektor, kao jedan od tek nekoliko privatnih apotekara u to vreme, a arčenje apotekarskog profita stvaranog na grbači pacijenata, odnosno bolesnih, bezdušno je nastavljeno i dodatno prošireno time što se izbor rukovodstava iz Ministarstva zdravlja preselilo u lokalnu samoupravu.
Ono što danas imamo kao porazan rezultat, odnosno propast ovdašnjeg državnog apotekarstva, bez sumnje je posledica raznih lemajićevskih sokačarskih „politika“. Matematika ove propasti jasna je: da bi lokalna politika izabrala aktuelnog direktora Dragana Božića na rukovodeće mesto, isti je morao biti poslušan partijski aparatčik, koji mora da zapošljava ne samo farmaceute, već i nakazne stranačke mustre iz alhemičarske kadrovske laboratorije vlasnika najrazličitijih partijskih dresova i njihovih tapija, čudesnog Nenada Lemajića.
Setimo se samo šta je svojevremeno govorio onaj Palma iz Jagodine, po pitanju načina na koji finansira ekskurziju za uspešne poljoprivrednike u inostranstvo. Tako je to bilo svude i tako to, nažalost, traje već više od jedne decenije, a vreme je učinilo svoje. A ako i posle prolećnih izbora o(p)stane kao prvi apotekar Sremske Mitrovice, to će samo značiti da je direktor Božić dosledan svom šefu Lemajiću i da je po ugledu na njega promenio stranački dres.
Verovatno u skladu sa razmišljanjem na tu temu, nedavno se u jednom beogradskom nedeljniku pojavio i opširan reklamni intervju sa direktorom mitrovačke državne Apoteke (što svakako nije u skladu ni sa zakonom, ni sa etikom o apotekarskom delovanju), iz koga provejava prigušena kuknjava nad sopstvenom sudbinom. Jer, sudeći po praksi da se lekovi na recept danas mogu uzimati i u privatnim apotekama, država je izgleda rešila da se ratosilja tutorstva i roditeljstva nad državnim apotekama. O ovome svedoče mnoge stvari, kako pozitivne, tako i negativne, a neprestano reklamiranje lekova i medicinskih pomagala govori o tome da đavo odneo šalu. Lekovi su svedeni na običnu robu, tako da je danas za maloletnika veći problem da kupi cigarete i alkohol u običnom dućanu, nego opasne antidepresive i druge „šarene pilule za lilule“ u nekoj od sve brojnijih apoteka, koje niču na svakom ćošku.
Kako kaže Miroljub Dinčić, vlasnik privatne apotekarske ustanove u čijem se sastavu nalaze četiri objekta, danas se na području grada nalazi četrdesetak apoteka, od kojih je velika većina privatnih. U vreme kada je on započinjao privatni biznis, broj privatnih apoteka je bio desetostruko manji i time su se uglavnom bavili farmaceuti po struci. Danas su u apotekarskom biznisu i bivši ratni profiteri, muljatori raznih fela, a sve je više i tajkunskih lanaca, koji smišljeno obaraju cene lekova, kako bi privukli što više korisnika apotekarskih usluga.
Ko danas i na koji način iz ove fele, plaća reket strankama i pojedinim političarima, može se lako pretpostaviti, ali biće da se korupcijska vertikala pomera.
U poslednje vreme, u Sremskoj Mitrovici apoteke otvaraju uglavnom krupniji biznismeni. Oni ne samo da potiskuju državnu, nego i male privatne apoteke, priča Miroljub Dinčić. Za razliku od državnih stranačkih apoteka, tajkuni ne moraju transparentno da finansiraju stranačku guliju; njihovi dogovori sa Onim Koji Se Pitaju još su direktniji i netransparentniji od do sada uobičajenih. Što bi se reklo, mala bara – puno krokodila, pa sad samo najkrvožednije zveri uspevaju da prežive.
Dok privatne apoteke nisu imale pravo da izdaju lekove na recept, državne apoteke su bile privilegovane i tamo se obrtao najveći deo novca. Kao što se muve lepe na „ono“, tako su se i lemajićevske lutke lepile za one što su pare mlatile na lekovima, pa se državna mitrovačka Apoteka širila na sve strane, povećavajući broj zaposlenih do neverovatnih granica. Nekadašnji direktor Miroljub Dinčić kaže da je u momentu kad je smenjen (2001. godine), državna Apoteka imala četrdesetak, dok taj broj danas prelazi više od stotinu zaposlenih. Nerealan broj zaposlenih, skupoceni pokloni od strane proizvođača lekova, luksuzna putovanja na „stručne“ ekskurzije… sve je to koštalo i sve je to potrošeno. Državna apoteka danas plaća sudbinu svoje neumerenosti u trošenju za potrebe vlasti, ali i lične. Međutim, neće državne apoteke biti jedine koje će platiti ceh tajkunskom preuzimanju apotekarskih poslova širom Srbije. Na udaru su i male porodične apoteke, kakva je Apoteka Dinčić.
Jedino što može regulisati haotično apotekarsko tržište, pre svega su zakonska ograničenja. Mora se jasno ograničiti broj apoteka na broj stanovnika, utvrditi pravila lojalne konkurencije, kao što su cena leka i minimalna udaljenost jedne apoteke od drugih itd.
Direktor državne Apoteke, Dragan Božić stvari posmatra iz svog ugla i smatra da je država apoteke u državnom vlasništvu pustila niz vodu. Na našu primedbu da ima previše zaposlenog kadra, on odgovara da broj zaposlenih nije prevelik i da ima svega preko 70 stalno zaposlenih. Koliko ima „nestalno“ zaposlenih, nije nam rekao, ali kada se zna kako se hrani partijska vojska, može se samo pretpostaviti. Na pitanje kako to da je državna apoteka u Požarevcu mnogo spremnije dočekala ovo vreme, jer je pare ulagala u sopstveni razvoj, a ne na luksuz i stranački harač, on kaže da bi i njemu bilo lako kada bi sve apoteke u Sremu bile po istom kapom. Navodno, Požarevac pokriva 12 opština sa svojom Apotekom i nije mu problem da ima nekoliko puta veći prihod. Da li bi ta formula mogla da uspe i u Sremu, pitanje je za neku drugu adresu, pokazaće vreme.
Sve u svemu, ovo što se danas dešava sa apotekarstvom, desiće se i sa zdravstvenim ustanovama jednog dana. Trebaće preći mnogo trnovitog puta dok stvari ne počnu da liče na one u svetu. Dotle, na primeru apoteka možemo samo da zamišljamo šta nas sve čeka. U međuvremenu, apotekari se, kao onaj veseli prevarant sa Divljeg zapada, koji prodaje „vodicu za sve bolesti“, utrkuju u vašarskim reklamama i primamljivom takmičenju u obaranju cena lekova. Čak dotle da nude „svakodnevne popuste od 10 odsto“ i „cene niže od fabričkih“. Abrakadabra, navali narode! Ko nabije, taj dobije. Srpski rečeno, „lažem te Bože i pomalo te potkradam“!
Vladimir Ćosić