16.06.2022.
Sport

ALEK­SAN­DAR SAŠA SMI­LjA­NIĆ, NEKA­DA­ŠNjI KOŠAR­KAŠ „SRE­MA“ I „ZLAT­NI“ REPRE­ZEN­TA­TI­VAC SR JUGO­SLA­VI­JE

Seća­nje na roman­tič­no doba mitro­vač­ke muške košar­ke

Minu­la tak­mi­čar­ska sezo­na u kojoj su mno­gi srem­sko­mi­tro­vač­ki ekip­ni spor­to­vi zabe­le­ži­li vred­ne rezul­ta­te nije bila uspe­šna za muški košar­ka­ški sport. Tre­nut­no sta­nje u Košar­ka­škom klu­bu „Srem“ naj­bo­lje opi­su­je činje­ni­ca da je seni­or­ska eki­pa ovog klu­ba u posled­njoj utak­mi­ci ovo­go­di­šnjeg plej – auta izgu­bi­la slu­žbe­nim rezul­ta­tom jer nije bilo mogu­će oku­pi­ti dovolj­no igra­ča za jed­nu „petor­ku“. Zato se u poku­ša­ju da napi­še­mo neko­li­ko afir­ma­tiv­nih novin­skih stu­ba­ca o nekad naj­po­pu­lar­ni­jem spo­r­tu u gra­du „hva­ta­mo“ za pri­če iz boga­te sport­ske rizni­ce KK „Srem“ – iz vre­me­na kada je Mitro­vi­ca bila grad muške košar­ke.

Igrač­ki, tre­ner­ski, i orga­ni­za­ci­o­ni dopri­nos isto­ri­ji i rezul­ta­ti­ma „Sre­ma“ nesum­nji­vo su dali bra­ća Alek­san­dar i Ivan Smi­lja­nić. Ivan je za tre­ner­skim košar­ka­škim „hle­bom“ oti­šao u dale­ki Mau­ri­ci­jus dok mla­đi brat Alek­san­dar, godi­na­ma una­zad živi u Beo­gra­du i tre­nut­no je klup­ski ope­ra­ti­vac i tre­ner mla­đih kate­go­ri­ja u Košar­ka­škom klu­bu „Dina­mik“. Kroz raz­go­vor sa Alek­san­drom, koji je na plej­mej­ker­skoj pozi­ci­ji napra­vio izu­zet­nu kari­je­ru i jedi­ni je mitro­vač­ki košar­kaš koji je doneo zlat­nu meda­lja sa svet­skog košar­ka­škog prven­stva, evo­ci­ra­mo uspo­me­ne na kraj osam­de­se­tih godi­na kada se na par­ke­ti­ma mitro­vač­kih fiskul­tur­nih sala for­mi­ra­la gene­ra­ci­ja košar­ka­ša čijih se ime­na i nadi­ma­ka i danas dobro seća­mo.

– Defi­ni­tiv­no je to vre­me bilo dru­ga­či­je i teško ga je pore­di­ti sa dana­šnjim, jer mi smo kao klin­ci tada ima­li samo ško­lu i tre­nin­ge. Kad nisi u ško­li, bio si na tre­nin­gu. Sva­ko­dnev­no smo „jur­ca­li“ za lop­tom i bavi­li se raznim spor­to­vi­ma, poput baske­ta ili fud­ba­la. I hokej smo igra­li kada se zimi smr­zne voda na kana­lu u Blo­ku B, gde smo moji dru­ga­ri i ja odra­sta­li. Dana­šnji klin­ci u star­tu su „hen­di­ke­pi­ra­ni“ jer u naj­lep­šem pred­škol­skom i škol­skom dobu pro­vo­de vre­me zatvo­re­ni, pored inter­ne­ta, igri­ca i dru­štve­nih mre­ža. Naše gene­ra­ci­je su „tera­li“ sa uli­ce a sad je obr­nu­to – decu mora­te „tera­ti“ da iza­đu napo­lje, kaže Alek­san­dar Smi­lja­nić.
Kao jedan od tale­na­ta rođe­nih 1976. godi­ne prve igrač­ke kora­ke nači­nio je u Osnov­noj ško­li „Jovan Popo­vić“. Nada­re­ne „Popo­vi­ćev­ce“ oku­pio je i tre­ni­rao nastav­nik fizič­kog vas­pi­ta­nja Rade Milić.

Od par­ke­ta „Popo­vi­će­ve“ i „Zma­je­ve“ ško­le do pobed­nič­kog posto­lja na svet­skom prven­stvu

Iz svog matič­nog klu­ba u Srem­skoj Mitro­vi­ci Alek­san­dar Smi­lja­nić je već u tre­ćoj godi­ni sred­nje ško­le kre­nuo u dale­ki košar­ka­ški svet. Pre­šao je naj­pre u eki­pu kom­šij­skog BFC – a iz Beo­či­na u kome je pro­veo dve godi­ne pod tre­ner­skom pali­com Miro­sla­va – Mute Niko­li­ća posle čega je obu­kao dres FMP – a iz Žele­zni­ka gde se, pre­ma sop­stve­noj tvrd­nji za četi­ri godi­ne pot­pu­no košar­ka­ški afir­mi­sao i postao jedan od nosi­la­ca igre tima iz beo­grad­skog pri­grad­skog nase­lja. Nared­ni Sale­tov iza­zov bio je pod­go­rič­ka „Buduć­nost“, eki­pa u kojoj je ose­tio slast igra­nja u naj­bo­ljem košar­ka­škom kon­ti­nen­tal­nom tak­mi­če­nju – Evro­li­gi. Ino­stra­nu kari­je­ru zapo­čeo je odla­skom u Grč­ku. U atin­skom „Maru­si­ju“ gde je pod struč­nim vođ­stvom Pana­jo­ti­sa Jana­ki­sa, legen­de grč­ke košar­ke igrao pune dve godi­ne. Jedan od njego­vih sai­gra­ča iz tog vre­me­na bio je tada mla­di Vasi­lis Spa­nu­lis, jedan od naj­bo­ljih evrop­skih igra­ča svih vre­me­na. Alek­san­dar Smi­lja­nić 2006. godi­ne postao je igrač „Par­ti­za­na“, klu­ba koji je kao šef stru­ke tada vodio Duško Vujo­še­vić. U kva­li­tet­nom sasta­vu sa Deja­nom Milo­je­vi­ćem, Kaming­som, Boži­ćem, Peko­vi­ćem i dru­gi­ma bio je prvak drža­ve. Deo ino­stra­ne kari­je­re pro­veo je u eki­pa­ma „Loko­mo­ti­va“ Rostov i „Auto­dor“ iz Sara­to­va u Rusi­ji i „Poli­teh­ni“ iz Ljvo­va u Ukra­ji­ni. Kari­je­ru je zavr­šio na Kipru u klu­bu „Enad“ gde ga je doveo sai­grač iz „Sre­ma“ Saša Matić koji je živeo u Niko­zi­ji. U mla­đim kate­go­ri­ja­ma Smi­lja­nić je nosio dres jugo­slo­ven­ske repre­zen­ta­ci­je i osva­jao bit­ne tro­fe­je poput onog na Uni­ver­zi­tet­skim igra­ma u Pekin­gu 2001. godi­ne. Jedan od naj­bit­ni­jih mome­na­ta kari­je­re košar­ka­ša iz Srem­ske Mitro­vi­ce bio je poziv repre­zen­ta­ci­je Save­zne Repu­bli­ke Jugo­sla­vi­je za Svet­sko košar­ka­ško prven­stvo 2002. godi­ne u Indi­ja­na­po­li­su. Selek­tor Sve­ti­slav Pešić poveo je put Ame­ri­ke „stra­šnu“ košar­ka­šku eki­pu koja je uspe­la da savla­da doma­ći „drim tim“ i kasni­je se domog­ne nove svet­ske titu­le. Sale Smi­lja­nić je pre­ko B repre­zen­ta­tiv­ne selek­ci­je došao do pri­pre­ma sa prvim timom. Eki­pa od 13 igra­ča dve nede­lje je igra­la pri­prem­ne utak­mi­ce u SAD-u da bi nepo­sred­no pre svet­skog šam­pi­o­na­ta spi­sak bio sve­den na 12 igra­ča. Alek­san­dar je kao tri­na­e­sti igrač ostao uz eki­pu i po želji struč­nog šta­ba tre­ni­rao je i radio sa timom jugo­slo­ven­ske repre­zen­ta­ci­je, poma­žu­ći u ska­u­tin­gu i uve­žba­va­nju akci­ja za utak­mi­ce. Sa pobed­nič­kog posto­lja u svo­ju Mitro­vi­cu vra­tio se sa zlat­nim odlič­jem na gru­di­ma, doče­kan kako i doli­ku­je svet­skim šam­pi­o­ni­ma.

– Kra­jem osam­de­se­tih godi­na u Srem­skoj Mitro­vi­ci već se igra­la kva­li­tet­na košar­ka i mi smo kao klin­ci u hali TŠC redov­no gle­da­li utak­mi­ce „Sre­ma“ u kome su tada igra­li Dra­gi­šić, Miša Kuzmi­nac – Munja, Pera Jurić i Bra­ni­slav Gro­zda­nić – Šur­jak. Kasni­je kroz sme­nu gene­ra­ci­ja dola­ze Dra­gan Laza­re­vić, moj brat Ivan, Mita Rado­je­vić i dru­gi. Mašta­li smo da posta­ne­mo igra­či prvog tima. Ja sam u dru­štvu nešto sta­ri­jih igra­ča u to vre­me tre­ni­rao u selek­ci­ji „Sre­ma“ u „Zma­je­voj“ ško­li. Eki­pu su tada vodi­li mitro­vač­ki maj­sto­ri košar­ka­škog zana­ta, pre sve­ga čika Boško Ste­pa­no­vić. Sa nama je indi­vi­du­al­no radio i Josip Duman­čić – Džoz a kasni­je dola­zi i Gli­go­ri­je Giga Rac­ko­vić sa kojim smo radi­li u tom juni­or­skom uzra­stu. To je bio ozbi­ljan rad uz disci­pli­nu i čvr­sta pra­vi­la kojih smo se pri­dr­ža­va­li. Ova eki­pa dala je mno­go pozna­tih prvo­ti­ma­ca „Sre­ma“ poput Vla­di­mi­ra – Kali­ja Vla­di­sa­vlje­vi­ća, Ognje­na Viki­će­vi­ća, Vik­to­ra Orlo­vi­ća, Deja­na Ste­fa­ni­ja, Đor­đa Simo­vlje­vi­ća, Iva­na Sala­ja i kasni­je Alek­san­dra Mati­ća. Od ovog košar­ka­škog pod­mlat­ka for­mi­ra­la se kva­li­tet­na gene­ra­ci­ja koja će u prvom timu „Sre­ma“ igra­ti B liga­ške utak­mi­ce pred pre­pu­nom halom „Pin­ki“. Ima­li smo vetar u leđa jer je Mitro­vi­ca tada „disa­la“ naš za muški košar­ka­ški klub a i mi smo se kao eki­pa drža­li zajed­no. Ima­li smo odli­čan odnos i dru­že­nja posle utak­mi­ca, kaže Saša Smi­lja­nić koji je sa svo­jim sai­gra­či­ma i tre­ne­ri­ma ispi­sao deo isto­ri­je klu­ba koji će uz neko­li­ko pado­va i uspo­na kao naj­po­pu­lar­ni­ji sport­ski kolek­tiv u Srem­skoj Mitro­vi­ci igra­ti u neka­da­šnjoj save­znoj a danas regi­o­nal­noj srp­skoj koša­kra­škoj ligi.

Mom­ci u žuto – crnim dre­so­vi­ma, zašto ne reći, bili su godi­na­ma naj­po­pu­lar­ni­ji među devoj­ka­ma u gra­du. Upr­kos gužva­ma na mitro­vač­kim basket tere­ni­ma, broj zain­te­re­so­va­nih i kva­li­tet­nih kli­na­ca sprem­nih da do kra­ja „gri­zu“ u dre­so­vi­ma popu­lar­nog klu­ba, postao je sve manji. Čini se da je kraj­nje vre­me za nova reše­nja i dobre ide­je.
– Mislim da Mitro­vi­ca zaslu­žu­je klub koji će ima­ti sta­bil­nog B liga­ša jer ima­mo sve uslo­ve za to. Naj­va­žni­je je da košar­ka­ški sport bude zastu­pljen u ško­la­ma, jer se tako naj­bo­lje pro­na­la­ze i selek­ti­ra­ju talen­to­va­na deca. Finan­sij­ska sred­stva igra­ju bit­nu ulo­gu, ali nije sve do sred­sta­va jer mno­go toga zavi­si od dobre orga­ni­za­ci­je i siste­ma­tič­nog pri­stu­pa. Rad, posve­će­nost i str­plje­nje sva­ka­ko mora­ju dati rezul­tat. Ne može se bez kva­li­tet­ne pio­nir­ske, kadet­ske i juni­or­ske selek­ci­je. Njiho­vi igra­či mora­ju ima­ti izgra­đen motiv i želju da dođu do naj­bo­ljeg, seni­or­skog tima. U prvom seni­or­skom timu mora­ju igra­ti naj­i­sku­sni­ji igra­či i pre­no­sti­ti zna­nje i isku­stvo mla­đi­ma, tvr­di Saša Smi­lja­nić koji ne beži od moguć­no­sti da pomog­ne svom matič­nom klu­bu i gra­du iz koga je pote­kao.

Tre­ner­ska kari­je­ra

Tre­ner­sku licen­cu ste­kao je pre pet godi­na, ali je kako kaže, sebe „tra­žio“ kao ope­ra­tiv­ca i spo­nu izme­đu „tere­na“ i upra­ve klu­ba. U jed­nom momen­tu, pre nekih sedam godi­na Saša je godi­nu dana bio na čelu „Sre­ma“. Tada je na klu­pi ovog tima sedeo njegov brat Ivan Smi­lja­nić. Uz dobru logi­sti­ku i podr­šku lokal­ne samo­u­pra­ve i tada­šnjeg gra­do­na­čel­ni­ka Bra­ni­sla­va Nedi­mo­vi­ća mom­ci u žuto – crnim dre­so­vi­ma tada­šnja eki­pa ostva­ri­la je odli­čan pla­sman u gor­njem delu dru­go­li­ga­ške tabe­le. Ide­ja bra­će Smi­lja­nić i ljudi iz upra­ve klu­ba o stva­ra­nju baze mla­dih igra­ča i for­mi­ra­nju stal­nih timo­va mla­đih uzra­snih kate­go­ri­ja nije doži­ve­la pot­pu­nu rea­li­za­ci­ju. Na poziv svog neka­da­šnjeg tre­ne­ra Mute Niko­li­ća Alek­san­dar Smi­lja­nić oti­šao je u beo­grad­ski KK „Dina­mik“ gde je anga­žo­van naj­pre kao tim mena­džer, da bi pro­šle godi­ne pre­u­zeo deo mla­đih selek­ci­ja ovog klu­ba. Sa pio­ni­ri­ma „Dina­mi­ka“ već je posti­gao dobre tak­mi­čar­ske rezul­ta­te i uče­šće na zavr­šnom tur­ni­ru uz naj­kva­li­tet­ni­je srp­ske klu­bo­ve.

–Mitro­vi­ca je moj grad i voleo bih da se pono­vo „podig­ne“ ta košar­ka­ška pri­ča. Dobar plan pod­ra­zu­me­vao bi ska­u­ting u celom regi­o­nu koji ina­če ima dobar polo­žaj i uvek je bio pun tale­na­ta. Moglo bi se pora­di­ti na tome da seni­or­ski tim brže uđe u višu ligu i bude pra­vi uzor i cilj klin­ci­ma koji tre­ba da napre­du­ju. To sva­ka­ko ne može biti „instant“ pri­ča, već je potreb­no da pro­đe neko vre­me kako bi se poka­za­li rezul­ta­ti. Dobar pri­mer su rezul­ta­ti žen­ske košar­ka­ške eki­pe „Sre­ma“ koja ima zdra­vu sport­sku pri­ču i ona oči­gled­no tra­je. Žen­ski klub sad ima uslo­ve da napra­vi još bolju seni­or­sku eki­pu i mogu­će je da će – ako ova­ko nasta­ve, igra­ti u naj­vi­šem košar­ka­škom ran­gu. Dakle, potreb­ni su posve­će­ni tre­ne­ri i samo dobar rad na tere­nu, ako tre­ba i dva puta dnev­no, uz pri­ja­telj­ske utak­mi­ce koje za mla­de igra­če i te kako važne. Dobra orga­ni­za­ci­ja pod­ra­zu­me­va da se možda pro­na­đe i neki spon­zor ili da se igra­či­ma obez­be­de povolj­ni uslo­vi sme­šta­ja ili ško­lo­va­nja. U mla­đim kate­go­ri­ja­ma nije tako bitan rezul­tat koli­ko je važno da for­mi­ra­ni igrač iz kadet­ske ili juni­or­ske kate­go­ri­je jed­nog dana bude spre­man da obu­če seni­or­ski dres. Tako je bar bilo u naše vre­me kod čika Boška, Gige ili Džoza. Mi smo u mla­đim dani­ma igra­li ligu osnov­nih ško­la i tamo smo poka­zi­va­li volju, tale­nat i želju da ide­mo dalje. „Srem“ bi kao klub mogao pre­u­ze­ti „pel­cer“ žen­ske košar­ke, odboj­ke i dru­gih uspe­šnih spor­to­va koji su za sebe veza­li veći broj per­spek­tiv­nih igra­ča, zaklju­ču­je naš sago­vor­nik.

Dejan Mostar­lić

 

 

 

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.