Molersko fasadersko preduzeće
…
PETAR TEREK IZ VIŠNjIĆEVA STVARA KNjIŽEVNA DELA ZA NAJMLAĐE
Od dece se može najviše naučitiNajveća nagrada mi je kada deca iz sela pročitaju neko moje delo i kažu da im se sviđa, rekao je naš sagovornik
Pisac za decu Petar Terek iz Višnjićeva do sada je objavio dva romana „Knjiga koja je čuvala tajnu“ i „Priče iz Neprljalića“ u izdanju Narodne biblioteke „Simeon Piščević“ iz Šida. Promocije njegovih dela održane su u šidskoj biblioteci, Gradskoj biblioteci Novog Sada u sklopu „Zmajevih dečjih igara“, u Osnovnoj školi „Filip Višnjić“ u Višnjićevu, u Etno postavci „Filip Višnjić“ u Višnjićevu pod pokroviteljstvom Udruženja žena iz Višnjićeva i Narodne biblioteke „Simeon Piščević“ iz Šida, kao i u Predškolskoj ustanovi „Jelica Stanivuković Šilja“ iz Šida. U ovoj godini su planirane promocije Petrovih dela na nekoliko novih lokacija.
– Pisanjem se bavim, neskromno, od kada sam naučio da pišem. Najpre sam iz čistog zadovoljstva pisao sastave, da bih ubrzo počeo pisati pesmice. Sve pesme koje sam napisao od prvog do četvrtog razreda, pedantno i sa mnogo pažnje, sačuvala je učiteljica Gorana Rađević (Cvetinović). Kućna biblioteka mojih roditelja probudila je moju znatiželju i mnogo uticala na moj dalji rad. Tokom srednje škole imao sam pristup brojnoj književnoj građi zahvaljujući obimnoj biblioteci Doma učenika srednjih škola u Sremskoj Mitrovici. Čitanje je to što u čoveku budi pisca. Smatram da pisac ne može biti neko ko nije mnogo čitao, dok se pesnik jednostavno rađa kao pesnik. Čitajući, ja sam zamišljao neka svoja dela i pritom, beležeći dečije bezazlene lapsuse i nevine poglede na svet, stvorio čitav jedan novi univerzum. Od dece se najviše može „ukrasti“, od dece se najviše može naučiti, navodi na početku razgovora za M novine Petar Terek.
Član crkvenog hora
Petar pored toga što piše za decu, peva u crkvenom horu. Član je Hora Eparhije sremske „Sveti Nikolaj“ iz Sremskih Karlovaca.
– Hor „Sveti Nikolaj“ je jedan predivan hor prepun obrazovanih i dobrih ljudi. Nastupamo pod rukom dirigenta Jovana Pejića, koji je iznad svega naš prijatelj i divan čovek, pa tek onda naš dirigent. Kada nastupate za jedan takav hor, sa takvim glasovima kakvi ga krase i kakvi su ga uvek krasili, možete sa pravom da kažete da su sva iskustva koja ste stekli u crkvi ili na sceni, neprocenjiva, ističe Terek.
Pre nekoliko godine i publika u Sremskoj Mitrovici bila je u prilici da uživa u izvedbama Hora „Sveti Nikolaj“.
Rođen je 1985. godine, osnovnu školu završio je u rodnom Višnjićevu, a Srednju tehničku školu „Nikola Tesla“, smer građevinski tehničar, u Sremskoj Mitrovici. Diplomirao je na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na odseku Inženjerstvo zaštite životne sredine. Piše i za decu i za odrasle, ali se zvanično deklariše kao pisac i pesnik za decu.
– Dela za odrasle su u povoju i treba da „odleže“, te će neki njihov eventualni izlazak sačekati još. Teme kojima se bavim u prozi za odrasle, trebale bi biti sagledane sa zrelijeg stanovišta, a ja sam duhom još uvek mlad. Verovatno će proći mnoge prepravke. Pesme za odrasle su takve kakve su i kod njih nema mesta prepravkama. Emocije pod kojima su nastale su takve, da se pesme ne mogu izmeniti i pitanje je samo dana kada ću se ohrabriti da ih objavim, iskreno nam kaže Petar.
Trenutno završava svoju prvu zbirku pesama za decu i istovremeno piše novi roman za decu.
– Imao sam tu sreću da sam pred sobom uvek imao sjajne autoritete koji su uticali na moje obrazovanje iz srpskog jezika i književnosti. Svi profesori koje sam imao bili su sjajni. Od učiteljice Gorane Rađević (Cvetinović), preko profesora srpskog jezika i književnosti Jelice Šuvak, koja nam je predavala od petog do osmog razreda, do Jasne Bizumović i Ljiljane Zdjelar, koje su mi srpski jezik i književnost predavale u srednjoj školi. Većinu svojih dela odavno imam u glavi, potrebno je samo da sednem i da ih napišem, a u tome me je najviše ohrabrila moja rođena sestra Jovana Bakajlić, koja je uvek bila moja najveća podrška i najbolji kritičar. Takođe, moj elan, trud i književnu vrednost mog stvaralaštva prepoznali su profesor Dušan Lukić i Slavica Varničić, direktorka Narodne biblioteke „Simeon Piščević“ iz Šida, kojima sam neizmerno zahvalan na ohrabrenju i podršci. Pored njih, još jedan vredan tim koji zaslužuje zahvalnost i koji je oživeo moje knjige jesu doktorand ekologije Milica Živković u svojstvu recenzenta i Tamara Čubrilo u svojstvu grafičkog dizajnera, ističe Petar Terek.
Cvrčak mladoženja
Čitaoci M novina dobili su ekskluzivnu priliku da prvi pročitaju pesmu iz neobjavljene zbirke pesama Petra Tereka „Cvrčak mladoženja“:
Kroz prozor od moje sobe uskočio cvrčak,
smeten beše, k’o da kasni na svečani ručak.
Gleda sobu, odmerava, bitno je zagleda,
a prostranost moje sobe smirenost mu ne da.
Šta li želi ni sam ne zna, al’ pažljivo motri,
mirno stoji, kao da je na nekakvoj smotri.
Ugleda me i s’ distance potrča ka meni,
pa mi reče da bi hteo sutra da se ženi.
Traži kuću ili sobu za sebe i mladu,
nelagodno postalo im pod borom u hladu.
Ja mu priđoh i čestitah, od srca i milo,
ali baš me to što traži strašno uplašilo.
Budem li im kazivao kako mesta ima,
neću moći od pevanja da spavam noćima.
Budem li im ustupio dom u kom će biti,
celog leta neću s’ mirom ni oka sklopiti.
Te mu kazah jedan savet, jer mi beše sinu:
da ih sutra ja autom vozim u planinu.
Jeste da ih možda neću odvesti na more,
al’ more je ništa naspram naše Fruške gore!
Izdavanje prvog dela „Knjiga koja je čuvala tajnu“ podržao je Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, dok je druga knjiga „Priče iz Neprljalića“ izdata uz pomoć Opštine Šid.
Kažu da je pisati za decu najteže, a evo šta kaže naš sagovornik na ovu temu.
– Pisati za decu jeste najteže. Pisac mora naći zajednički jezik sa decom, vratiti se koliko je moguće u doba kada je slično razmišljao kao uzrast za koji piše. U svetu odraslih, svakodnevica odvlači čoveka od sposobnosti da se vrati u bezbrižne dane, te stvaralaštvo tako dobija na težini. Kritike za sada govore da sam uspeo uraditi taj težak zadatak. Videćemo kako će ići dalje, smatra Terek.
Biti pop u svom selu kažu da je najteže. Petar ističe da je sloga zaštitni znak Grčanaca.
– Primam iskrene čestitke, a mnogi od njih dolaze na moje promocije ili kad je kakvo književno veče. Najveća nagrada mi je kada deca iz sela pročitaju neko moje delo i kažu da im se sviđa. To je najveća i najrelevantnija nagrada, zaključuje naš sagovornik.
Biljana Vukadinović