Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
MALO IZOŠTRENO
Strah od lingvističkih granica srpskog jezikaOvo je u osnovi Deklaracije o granicama srpskog jezika, usvojene u Tršiću 18-19. juna 2022, na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji. U njoj se srbisti sa katedri na svim filološkim, filozofskim, učiteljskim i pedagoškim fakultetima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, kao i predstavnici Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja u Beogradu izjašnjavaju o lingvističkim granicama srpskog jezika, nikako o teritorijalnim. A lingvističke granice su podudarne sa granicama varijanata srpskog jezika.
Na izvestan način, srbisti su podržali jugonostalgičarsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku, potpisanu krajem marta 2017. godine u zajedničkoj organizaciji podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO), zagrebačke Udruge Kurs, beogradskog Udruženja Krokodil i sarajevskog PEN Centra, posle serije regionalnih „ekspertskih” konferencija, koja zastupa stav da su bosanski, hrvatski, crnogorski i srpski u osnovi zajednički policentrični standardni jezik, a da korišćenje četiri naziva za standardne varijante ne znači da su to četiri različita jezika. Tršićska deklaracija kao da kaže: slažemo se, to je lingvistički jedan jezik koji se različito naziva u sadašnje četiri dražve koje su, kao republike SFRJ, koristile srpskohrvatski jezik. Nije nam problem ni što se isti jezik različito naziva i što se u nužnoj meri različito standardizuje.
Srbisti su, međutim, izneli stav da je samo srpski jezik lingvistički jezik, a ostala tri su politički jezici nastali političkim „otcepljenjem” od srpskog jezika, nazivanom u jednom periodu srpskohrvatskim jezikom.
Ovim stavom srbisti su se u suštini usprotivili jugonostalgičarskoj deklaraciji u njenoj težnji da se prestane sa „rigidnim definiranjem standardnih varijanti”, koje krutim držanjem za istoriju ili prepravljanjem istorije ne dpušta zajedničkom jeziku da pomiri Bošnjake, Crnogorce, Hrvate i Srbe.
Ove „rigidnosti” junske deklaracije iz Tršića prema jugonostalgičarskoj deklaraciji iz 2017. godine i „pouka” od strane srbista o lingvističkim i političkim jezicima možda ne bi ni bilo da se na deklaraciju jugonostalgičara nisu sručili histerični napadi iz Zagreba, napadi čija je žestina iznenadila i beogradsko udruženje „Krokodil”, koordinatora projekta „Jezici i nacinalizmi” koji je iznedrio Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Kroatisti su u jugonostalgičarskoj deklaraciji videli ništa manje nego „produženu ruku srpskog jezičkog nacionalizma i šovinističke umišljenosti o srpskom jeziku kao nadjeziku i roditelju ostalih jezika nastalih na ruševinama srpskohrvatskog”.
Junska srbistička deklaracija očekivano je napadnuta u Hrvatskoj kao „kvaziinstitucionalno nastojanje da se udahne nov život potpuno promašenoj ideji o srpskom jeziku kao nadjeziku, odnosno ideji o tome da osim srpskog, slovenskog, bugarskog i makedonskog ne postoji nijedan drugi južnoslavenski jezik”.
Istovremeno je, ne manje očekivano, osporena i u Beogradu, u tzv. latiničarskim krugovima, koji smatraju da srpski jezik i ćirilica nisu ugroženi ni od koga, pogotovu ne od jezika nastalih od srpskohrvatskog jezika. Naprotiv, za tzv. latiničarske krugove deklaracija iz Tršića o granicama srpskog jezika samo je još jedan iskaz jezičkog purizma kojim se zastrašuju nama bliski narodi i kojim se stavljaju zapreke pomirenju.
Nemoguće je napojiti magarca koji nije žedan, kaže jedan od likova iz „Savremene istorije” Anatola Fransa. Tako se čini nemogućim da se ugroženost srpskog jezika i pisma dokaže onima kojima je mnogo i ovoliko srpskog jezika i pisma koliko je preostalo. Nemoguće ih je dozvati i stišati njihov gnev zbog objave srpskih lingvističkih granica, koje se, što se vidi iz primera engleskog jezika, po poklapaju sa teritorijalnim granicama.