21.07.2022.
Kolumna: Četke & Metle

ČETKE & METLE

Ime ruže

Volim Umber­ta Eka. Tu njego­vu eru­di­ci­ju i „pro­fe­sor­sku“ knji­žev­nost. A „Ime ruže“ je prvo što sam, dva­no, dav­no, pro­či­ta­la. I ne znam šta me je tač­no pod­se­ti­lo na taj pre­div­ni roman. Gde je ta kop­ča koja se akti­vi­ra­la i zašto baš sada? Neću ni poku­ša­va­ti da ovaj više­sloj­ni roman pre­pri­ča­vam. Samo jedan detalj: smeh! Nai­me, „Ime ruže“ je pisan u for­mi detek­tiv­skog roma, o seri­ji ubi­sta­va u bene­dik­tan­skom mana­sti­ru u Ita­li­ji. I jedan monah, kao neki sred­nje­ve­kov­ni Šer­lok Holms, se našao u vrtlo­gu, naiz­gled nepo­ve­za­nih zlo­či­na. A taj monah, Vili­jam od Basker­vi­la (da li je to slu­čaj­nost?), neo­bič­no obra­zo­van i neo­bič­no mora­lan, osu­đen je da otkri­je ubi­cu. I što je možda još važni­je, motiv.
I tako, ide rad­nja, ginu opa­ti kao muve od ruke nepo­zna­tog poči­ni­o­ca, dola­zi inkvi­zi­ci­ja, čuda i poko­re, a ovaj Vili­jam, pola­ko, pola­ko, dola­zi do reše­nja. Reše­nje je, kada se sve­de na pro­sto, nasto­ja­nje uprav­ni­ka mana­sti­ra i dru­gih uti­caj­nih mona­ha da se po sva­ku cenu one­mo­gu­ći obič­nim čla­no­vi­ma mona­škog brat­stva da dođu do dru­gog dela Ari­sto­te­le­o­ve „Poe­ti­ke“, (za koju ina­če ne posto­je doka­zi da je posto­ja­la, ali to je Eko­va fik­ci­ja na koju ima pra­vo) u kojoj se afir­ma­tiv­no govo­ri o sme­hu, odno­sno humo­ru. Tada su se knji­ge ruč­no pre­pi­si­va­le, a pisme­ni su bili jedi­no sve­šte­ni­ci i mona­si, kra­lje­vi tu i tamo. I bilo je važno da knji­ga o sme­hu ne pad­ne u pogre­šne ruke.

I zato gomi­la ubi­sta­va. Jer, ako bi se ljudi sme­ja­li, kako i kojim stra­hom bi ih mogao drža­ti u pokor­no­sti? A ako nema stra­ha, puca ceo sistem. A ako puk­ne sistem, puca­ju i mana­sti­ri, a poseb­no sve­šten­stvo koje na stra­hu od boga i bož­jeg gne­va drži ver­ni narod u pokor­no­sti. A ako ver­ni narod ne bude poko­ran, onda ni kra­lje­vi­ma ne može biti dobro. Dakle, mno­go nezgod­na situ­a­ci­ja. Tako da, smeh tre­ba zabra­ni­ti, uči­ni­ti ga đavo­ljom rabo­tom, pro­te­ra­ti ga. Naro­či­to onaj pra­vi, onaj koji poti­če iz rado­sti živo­ta. Jer, nije isto kad te zasme­ja­va­ju „Mija i Čka­lja“ ili već neko ko bi bio dana­šnji pan­dam neka­da­šnjim komi­ča­ri­ma, ili kad se sme­ješ od srca. Svog srca. Zato što je divan dan, što ti je dete dobro i zdra­vo, što te žena voli, zato što imaš pra­ve pri­je­te­lje, ili inspi­ra­tiv­ne nepri­ja­te­lje, zato što si u Beču na kon­cer­tu Roling­ston­sa ili zato što ti se jed­no­stav­no tako hoće. Što si živ.

Ima­mo li mi pra­vo na tu radost, radost što smo živi? Koli­ko smo u sta­nju da pri­hva­ti­mo da život pro­la­zi bili mi namr­go­đe­ni ili nasme­ja­ni? Bili zabri­nu­ti ili bez­bri­žni? Koli­ko puta vam se desi­lo da u tre­nu­ci­ma neke veli­ke rado­sti pomi­sli­te: „Ovo neće biti dobro, mno­go se radu­jem, ne znam šta mi je, posle ovo­ga mora da će se nešto loše desi­ti“? Mi pro­sto, čini mi se, ima­mo strah od rado­sti. Kao da je radost ose­ća­nje koje nam ne pri­pa­da. Smeh nam se svo­di na reak­ci­ju na glu­pe, ili manje glu­pe, sve­jed­no, vice­ve. A i njih je sve manje. O pra­vom, katar­zič­nom humo­ru da i ne govo­rim. On je pro­te­ran odav­no. Svi smo mrtvi ozbilj­ni, zabri­nu­ti, namr­go­đe­ni. U išče­ki­va­nju sle­de­će kata­kli­zme. Šta će biti sle­de­će? Opet koro­na, jedan dobar požar (sad su popla­ve malo vero­vat­ne), držav­ni udar ili neko malo bom­bar­do­va­nje? O gla­di neću, ona nam ne gine. I smr­za­va­nje, pola­ko, na rate. Samo da dođe decem­bar. Bes­pa­ri­ca? Ta u njoj smo stal­no. Dakle, ima­mo bez­broj raz­lo­ga da bude­mo zabri­nu­ti, bez­broj raz­lo­ga za strah. Samo jedan da se sme­je­mo. Živi smo. A taj raz­log nadi­la­zi sve osta­le. I naše male živo­te ćemo reši­ti, sigur­no, a o tuđim veli­kim živo­ti­ma stvar­no ne bismo tre­ba­li da bri­ne­mo. U tuđim veli­kim živo­ti­ma ima više rado­sti nego što se sme poka­za­ti. Nije lepo biti veli­ki i biti nasme­jan. To neke­ko ne ide jed­no s dru­gim. Ti veli­ki su uvek namr­go­đe­ni, kame­ne face, bri­nu … Pa onda i mi, po ugle­du na njih, posta­je­mo isto tako zale­đe­ni. Kao robo­ti. Ali, nije dovolj­no što smo robo­ti, tre­ba da bude­mo upla­še­ni robo­ti. Onda smo pra­vi. Baš kako tre­ba, em bez­i­dej­ni, em upla­še­ni. I gle­da­mo u jed­nu tač­ku. Gore. Tamo je reše­nje za naše jad­ne sud­bi­ne.
A da malo uzme­mo sud­bi­nu u svo­je ruke? Da poku­ša­mo? Malo da olak­ša­mo sebi vre­me koje pro­vo­di­mo u ovoj „doli­ni suza“? Da se radu­je­mo, sme­je­mo? Čemu? Za poče­tak, možda tome što nas je baš bri­ga. Što je leto, škol­ski ras­pust, što ne mora­mo da misli­mo o raču­ni­ma za stru­ju, gas… Da, metar drva jeste sto evra. Da, neće biti gasa. Da, možda neće biti ni stru­je. Ali, danas to nije tema. Danas, u ovom jedi­nom julu 2022. godi­ne koji ćemo ika­da žive­ti, mi sme­mo da bude­mo malo rado­sni. Dopu­sti­te sebi radost. I smeh. Život je lep.

 

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.