22.04.2022.
Aktuelno

VASKRŠNjI RAZGOVOR: PROTOJEREJ STAVROFOR PROFESOR DR DRAGOMIR SANDO

Čovek je biće pobede, a Vaskrs je dan pobede

Protojerej stavrofor dr Dragomor Sando, profesor je na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na katedri za Pravoslavnu pedagogiju i metodiku nastave. Jedan deo života kao sveštenik službovao je u Sremu, a Mitrovčani ga se rado sećaju i pamte kao duhovnika od velikog uticaj i ugleda. Sem poštovanja otac Drago zaslužio je i veliku ljubav svojih tadašnjih sugrađana, a kako sam kaže službovanje u Sremskoj Mitrovici je bio jedan od najlepših perioda njigovog života.

Otac Dragomir Sando je rado pristao na razgovor za M novine, a približavanje najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa, odredilo je i temu.

M NOVINE:  Vaskrsenje je osnova hrišćanske vere i svake godine na ovaj praznik čuju se mnogobrojne poruke. Koje su po Vama, najvažnije pouke koje pravoslavni vernik a u suštini i svaki čovek, svakodnevno treba da ima na umu?

 PROTOJEREJ STAVROFOR PROF. DR DRAGOMIR SANDO: Pre svega želim da Vam se zahvalim što ste me udostojili da mogu i na ovaj način da ukažem na važnost Praznika kome idemo u susret, i drugo, što ćemo na ovaj način posredovati u vaskršnjoj radosti sa čitaocima ovog lista. Ako znamo da se zemlja okreće oko svoje ose ali i oko Sunca, tako se i u metafizičkom smislu sve što je onostrano, nadprostorno, nadvremeno okreće oko svoje ose, a to je vaskrsenje Gospodnje. Događaj koji se zbio pre dva milenijuma postao je stožer i po horizontali. Svi dani u Starom zavetu težili su ovom sudbonosnom trenutku kao uviru ovog dana u događaj nad događajem, a isto tako i svi nasleđeni dani, meseci, godine i vekovi po Vaskrsenju utemeljeni su u taj isti dan i događaj. Godišnji period kao kalendar Crkve, počinje i završava se Vaskrsom. Stoga je svaka nedelje u našem godišnjem kalendarskom  prelisatvanju mali Vaskrs.

I zaista, Vaskrsenje je osnova svih događaja i kao najveće čudo koje se obistinilo da je Bogočovek (savršeni Bog i savršeni čovek) kročio na zemlju, u njoj poživio donoseći joj svoju blagu i spasonosnu reč i preko krsta, smrti (kao krajnjeg poniženja – kenozis) i sopstvenog slavnog vaskrsenja u slavi se vratio Ocu nebeskom. Doživeti svake godine Vaskrsenje Gospodnje kao ono prvo koje se zbilo, jeste ključ naše vere i pouzdanja. To je naše sudelovanje u prvom tom događaju sa apostolima i ženama mironosicama. I to nam je ostalo kao živa, a ne i nekakva simvolika vaskrše svetlosti kroz običaje, nego istinska svetlost koja će prodreti do naše otvorene duše, uma i srca.

Druga, ništa manje važna vaskršnja poruka je što se tim istim Vasrsenjem meri život svakoga od nas ponaosob. Svaki čovek kao saborna (makar i jedinka), ontološka i slovesna stvarnost (biće nalik na Boga) poseduje večni život koji se doživljava preko našeg ličnog vaskrsenja iz ovog vremena u novo vreme u nezalazne dane. To nije nikakva utopija ili izmišljotina, nego tajanstvena sintagma koja će uslediti hteli mi to ili ne, znali mi to ili ne, verovali ili ne. Ali je pun smisao radovati se svakom nailazećem Vaskrsu koji nas privodi smislu prvog praznika Vaskrsenja Gospodnjeg.

Čoveku u mnogim sferama života prija pobeda a čini se da je pobedu nad sobom i svojim gresima i slabostima najteže ostvariti. Kako ljudima pomoći da na Hristovu žtrvu i vaskrsenje gledaju kao na mogućnost lične pobede i svega što ona donosi?

–Pođimo od zamišljene činjenice da svako od nas živi ovde na zemlji po sto i više godina i to u sreći, zadovoljstvu, blagostanju… Da dođe vreme da isčezne iz ovog sveta i tako rađanje i smrt se smenjuju iz generacije u generaciju. Prođe izvesno vreme i sa humusom prekriju se svi dani našeg života, a potom nastupi trajan zaborav na sve one koji su živeli pre nas i koji će živeti. Sve u svemu svelo bi se sve na paučinu ili onaj prolećni cvetak koji usahne u svoje vreme. Na tu hladnu mrtvačnicu u kojoj bi se zaključao svaki trenutak smisla života. To bi bio i čin našeg trajnog poraza. A čovek je biće pobede. I Vaskrs je dan pobede. Život ako ne pobedi smrt nije trebao ni nastajati. Tu je božanska pronicljivost okrenuta prema čoveku da prepozna  najdublje tajne našega postojanja i da ih verom prigrli. Neverje je jedan trajan poraz. Najveći vojskovođe u prošlosti Napoleon Bonaparta je završio kao prognanik na ostrvu Svete Jelene. Sumirajući svoj život je uzviknuo: „E, Bonaparta, Bonaparta! Osvojio si mnoge zemlje i gradove, carstva i kraljevstva. Ljubili su te ponizno po stopalima i klanjali ti se. Sve si ih pobedio ali nisi znao niti mogao da pobediš samoga sebe!“ Pobeda ako nije zakvašena vaskršnjom radošću i večnim smislom života nikada neće biti potpuna ma ko da je u pitanju.

U jednoj od vaskršnjih pesama kaže se da Hristovo vaskrsenje donosi radost. Imate li utisak da su ljudi danas dovoljno radosni ili pak nisu u stanju da u malim, uobičajenim stvarima prepoznaju a samim tim i cene svoju radost i sreću?

 –Svaka bogoslužbena crkveno – vaskršnja pesma upućuje na pobedu i radost života. Jedna od tih pesama kaže: „… jer sveto vaskrsenje Tvoje pevamo i slavimo…“ dakle, ukazuje se na neprestani prezent jer kao što napomenusmo, Hristos neprestano svojom porukom se vaskrsava. Ukazujem na ovu našu zemaljsku radost sa kojom se jutrom budimo, u podne već postaje neprimetna, a popodne se pretvara u žal, tugu, bes i šta sve ne? Nebeska radost topi ledeno srce u svim prilikama. I u iskušenjima kakva znaju da budu među nama danas, božanska radost okreće sve na drugo životno polje. Gledao sam ljude kraj odra svojih najbližih i svojom verom koja se srela sa vaskrslom radosti bivala je vidna i nama oko njih. Drugom rečima, i u momentima zemaljske tuge  vrhunila je vaskršnja nada što se ne može reći da bi bila kao uteha na bilo kom drugom mestu.

Bojim se da je današnji čovek toliko okupiran svim i svačim i da kroz tu šumu problema sa kojima se sreće ne prepoznaje i ne uviđa svetlost prave i istinske radosti. Otuda naša posrnuća i tuge kako u malim, tako i u velikim životnim stvarima. Za takvu vrstu prepoznavanja radosti ne treba mnogo. Doduše, nije uvek ni lako kontrolisati sebe ali treba se boriti da ta naša osećanja budu za nijansu dublja od sopstvenih emocija.

Slažete li se sa konstatacijom da težnji ka društvenom prosperitetu i „sreći“ mora prethoditi, najpre sopstveno unutrašnje uređenje koga u suštini čine vekovima stare hrišćanske, odnosno pravoslavne vrednosti?

–Potpuno se razume. Ako se bilo kome obratite i za bilo kakvu pomoć kako ćete je dobiti kad je i on sam ne poseduje? Kako ćete nešto zadržati kad ga niste imali prilike prigrliti uza se. Ako je sa vama prisutna životna radost koju Vi, ovde, sa pravom nazivate „srećom“ odna se ona morala sa nama sresti. Ona nam pruža mogućnost da po rečima apostola Pavla budeme zadovoljni sa onim u čemu smo. Kakva divna ali sasvim jednostavna misao!? Koliko ima ljudi oko nas u blagostanju, a praznih duša? Smete li da zavirite u njihove šuplje duše i vidite koliko su nesrećni? A koliko li ima otresitih ljudi koji su znali da usklade svoj život sa svojim potrebama. I zato su srećni i zadovoljni. To je sve primetno na savremenom čoveku i njegovom društvenom prosperitetu. Tu ne može čovek mnogo u svojim iluzijama i virtuenom svetu da pobegne od stvarnosti. Uzmite samo Goljatkina u romanu „Dvojnik“ kod Dostojevskog pa će sve biti mnogo jasnije. Jedna ista ličnost živi dva istovremena života, jedan u sreći i blagostanju, a drugi u patnji i stradanju. Život realan i nerealan. Tu nam je vidan putokaz u našoj dobroj i jedinoj veri pravoslavnoj kao nekoga ko nas je posadio u ovom vremenu i prostoru, rodu i narodu. Sledujući iskustva svojih predaka i toplinu sadržaja koja je štitila i osmišljavala život svakog ko je po njoj živio, utrt je put njemu i svim naraštajima.

Krize koje su zapljusnule čovečanstvo u poslednjih nekoliko godina još su aktuelne. U njima su se pokazale neočekivane slabosti i nestabilnosti sistema. Među ljudima su zavladali strah a neretko i nedostatak solidarnosti.  Mnogi se boje za elementarnu egzistenciju.  Šta reći pravoslavnom verniku, pa i svakoj ljudskoj individui – kako da se prilagodi ovakvim okolnostima?

–Reč „kriza“ je blagoslovena, etimološki grčka reč čije je značenje sud ili prosuđivanje. Mi se nje setimo kad istrošimo mnoge naslade i ispraznimo duhovne žitnice svoje duše. Ali je bolje i tada nego nikada. Istina je da živimo u blagodetima potrošačkog društva ali isto tako smo u neprestanom strahu i neizvesnostima da te „privilegije“ ni za dlaku ne izgubimo. Tim pre što se pred našim očima odvijaju momenti koji za tili čas mogu da nanesu neviđenu nesreću velikih razmera. Otuda je prisustvo straha i grča tako vidno. Između siromaštva duha danas, i nemanja osećaja za drugoga je znak jednakosti. Veliki Solovjev je rekao da koren našeg lažnog postojanja leži u neprobojnosti za drugoga. Znači, ako nemamo osećaja za drugoga, prebivamo u prevarama ovoga sveta i života. Ako je taj osećaj zajedničarenja i sabornosti, ako osetimo da nismo sami i jedini na svetu, svest će naša biti potpuno drugačija. Bićemo hrabriji i odvažniji, upućenije i odgovorniji. Ne zaboravimo da na toj polugi počivaju svi životni sistemi, porodice i društva, ne samo u egzistencijalnim merama, nego i u najširim shvatanjima našega života.

Kriznim vremenima dominiraju  razne teorije, kontradiktornosti i pretpostavke. Smatrate li da je odgovor crkve na savremene izazove dovoljno jasan, naročito za ljude kojima je on važan a rastrzani su mnoštvom informacija i različitih uticaja?

–Treba ponekad sa setom razmišljati o realnosti savremenog života. Trka za sopstvenom slobodom i traženjem sopstvenog puta za perspektivama rađa nebrojene teorije, pretpostavke i koloseke. Neko na njima opstaje, a bogme, veliki broj, posebno danas doživljava svoje skliznuće. To može biti i velika nesreća. Izazovi za lažnim životom, lažnim znanjem, lažnom lepotom, lažnom hranom i egzistencijom su već najavljeni preko drveta poznanja dobra i zla na početku Biblije, a u Novom zavetu kušanjem Hrista od strane satane u pustinji. Sve se ponovilo i tada kao što se, uostalom, ponavlja neprestano i danas. Budnost je potrebna na prvom mestu i traženje dobra u svemu. Ponekad kad se ispusti sreća iz ruku nikada se više vratiti neće. Samo su to uspevali veliki i moćni. Genijalni Rubljov je pao do najdonjih životnih stepenika vikajući da je izgubljen i da nema kud više napred. Njegov najbolji drug Sokolov ga je podigao sa zemlje i uzviknuo: „Ne, samo to ne, jer si nam upravo sada najpotrebniji!“ Rubljov se uspravio i nastala su veličanstvena dela kojima se ceo svet divi. Crkva kao brižna mati ima strpljenja i ljubavi jer je bogočovečanska kuća. Mogo se u njoj govori, savetuje, moli i preklinje da se po sto puta valja u životu uspraviti. Više se štampa u jednom danu probrane literature koliko nekada u dva veka. I drugih mogućnosti ima samo ako volje ima.

U duhovnoj literaturi kaže se da je Hristos uvek svaremen. Kako na najbolji način pristupiti mladima i pojasniti im u čemu je suština ove tvrdnje?

–Nebrojeno je mesta u duhovnom iskustvu gde se čuje, vidi i doživi da je naš životni saputnik upravo Bogočovek Hristos koji je i radi nas ljudi i našega spasenja došao među nas i tu prebiva. On, neko ko je tu, a ipak pokraj ili iznad nas, ko nam ne ugrožava dar ljudske slobode i našeg bilo kakvog odabira. Pa čak i po cenu kada Ga se odričemo, guramo od sebe, psujemo poganim ustima. I ako smo mi savremenici ovog vremena onda je po prirodi stvari i naš saputnik neprestano savremen. Ima jedna priča „Tragovi u pesku“ gde je autoru priče bio saputnik sam Gospod. Hodeći kraj mora zastajali su s veremena na vreme i iznad glava su se ukazivale scene iz života ovog Hristovog sagovornika. Kad su se okrenuli videli su na nekim životnim stanicama samo jedan trag, te ovaj upita Hrista: „Što si me napuštao kad mi je bilo najteže? Vidiš samo moj trag, a Tvoga nema.“ Na to će mu Hristos odgovoriti: „Ne, to je moj trag, a tebe sam tada stavio na svoja ramena i nosio te.“ Tako izgleda i život svih nas samo je pitanje koliko ćemo doživeti našeg Saputnika.

Koji je po Vama najpouzdaniji put čoveka ka istinskoj veri. Da li je to izvesna simbioza racionalnog i duhovnog koja bi jedina mogla da garantuje čvrstinu vere i spreči bilo kakvu kolebljivost ali i isključivost?

–Moram priznati da su Vam pitanja bila divna, kao da ste u pravom smislu teolog. I ovo pitanje koje ste mi postavili dobrim delom ste na njega dali odgovor. Idealno bi bilo kada bi čovek znao da uskladi svoja duhovna i racionalna iskustva. U psihosomatskoj prirodi čoveka ne bi smelo biti nikakve podvojenosti niti pocepanog odnosa duha i intelekta. Razum nam je dat da uz pomoć njega proviđamo, da stičemo znanja na sopstvenu korist ali duhovna strana koja nam se daje kroz drugi vid iskustva mora biti zastupljena u svojoj pravoj i osnovnoj meri. Kriterij je naša vera i život po toj istoj veri koja je upućena na sve vrlinske vrednosti. Neprebrojni su primeri loših posledica kada se čovek osloni samo na svoje znanje bez dubljih duhovnih ili etičkih iskustava. Moram priznati da mi je blizu srca jedna drevna kineska poslovica koja kaže: „Razum zna često da bude luča (svetiljka) u ruci lopova!“ Koliko li je zla učinjeno u svetu u ime racionalnoga, Bog Sveti zna? Ali nas ponekad ni vera bez zdravog razuma ne opravdava. Najbolji je primer, upravo, ovaj veliki dan i praznik. Toplina i svedimenzionalnost Hristovog vaskrsenja stalno nas vraća kriteriju života i neprolaznim vrednostima.

Čestitam Vama lično, redakciji „M novina“, trudbenicima lista i svim čitaocima praznik Hristovog vaskrsenja pozdravom pobede: „Hristos voskrese – Vaistinu voskrese!“

Mitrovački dani

Više puta ste pominjali da je decenija svešteničke službe u Sremskoj Mitrovici bio jedan od najlepših perioda Vašeg ličnog i duhovnog života. Neka iskustva opisali ste i u nedavno promovisanoj monografiji. Kako sa ove distance gledate na to vreme buđenja ali i izvesnih lutanja tokom devedesetih godina u odnosu na postojeće duhovno stanje, pa i brojnost Vaše pastve, s obzirom da ste godinama jedan od naših istaknutijih duhovnika?

 –Koliki sam duhovnik to sami Bog zna ali  sam se koliko-toliko trudio u pastirskom životu da opravdam sveštenički priziv i, razume se, voleo bih da to bude prepoznatljivo i pred živim Bogom. Tačno je da sam najlepše životne godine proveo u svojoj Sremskoj Mitrovici deleći ih sa divnim njenim žiteljima. Kao sveštenik uz moju braću saslužitelje osećao sam veliku radost prilikom svakog sveštenog obreda koji sam vršio kao i tugu kad smo ispraćali nekoga sa ovoga sveta. Neka mi ne zameri niko ali sam parohiju i one sa kojima sam dolazio u kontakt doživljavao kao svoju širu porodicu. Uostalom, to se da zaključiti i u sadašnjem susretu sa njima. To su bila istovremeno i tužna vremena kada su mnogi naši Srbi i vernici pošli glavom bez obzira preko Save i Drine sa svojih vekovnih ognjišta i slegli su se u Mitrovici. Neki su tu i ostali nalazeći i gradeći novi dom. To je bilo istovremeno i kakvo – takvo „buđenje“ zdrave nacionalne i duhovne svesti za mnoge. Mitrovica je bila grad gospodstva i kulture za mnoge ali neki su sve te vrednosti bili i potisnuli. Bio je to predivan osećaj kada je grad kroz sve svoje strukture osetio otvorenost svoje Crkve i zajedničkim snagama se otpočelo mnogo toga. Predstavnike Crkve su zvali na gotovo sve susrete: od kulture, društvenih programa, sporta pa do inicijativa za pokretanje inicijative oko podizanja pešačkog mosta na Savi, sremskomitrovačkog krila bolnice, sportske hale, obnove starih hramova… Duhovni život grada je bio aktivan kroz mnoštvo sadržaja i saradnjom sa velikim brojem institucija kulture kakve je imala  Sremska Mitrovica. Dobio se utisak da smo sve mogli kad smo bili zajedno.

20 godina veronauke u školama

Na čelu ste Odbora za versku nastavu Eparhije sremske. Navršavaju se dve decenije od uvođenja verskih sadržaja u nastavni proces. Kakvi su dosadašnji pokazatelji, da li su deca i roditelji prihvatili principe ovog prosvetno duhovnog rada?

 –Dvadeset godina je i dug i kratak period za procenu kvaliteta i donošenja zaključaka šta se sve uradilo, a šta je sve moglo da se uradi kada je u pitanju verska nastava. Nije najsrećnije sve postavljeno na noge od početka što se manifestuje kroz posledice da je to obavezno izborni predmet, da status veroučitelja nije do kraja uređen, da se predmet ne ocenjuje… U potsvesti dobrog dela učenika pa i roditelja stoji da je čast verskoj nastavi što ima procentualan broj dece na nastavi, a ne obrnuto. Uz to su poteškoće ako je verska nastava pretčas ili čak sedmi čas, pa je još jednom nedeljno, onda možete zamisliti celu situaciju kojoj pridodajemo nemanje još uvek adekvatnih udžbenika i pratećeg udžbeničkog materijala. Ipak, za ovo vreme imamo dobar veroučiteljski kadar koji se ponekad „dovija“ oko realizacije nastave, a poznavajući prilike, moram naglasiti da se neuporedivo veliki broj direktora sa školskom upravom i nastavnim kadrom našao kao odličan saradnik u realizaciji verske nastave. Nadati se da će se poteškoće prevazići i da ćemo ovaj školski predmet prepoznati kao vrlo važan u korelaciji sa drugim školskim predmetima ali i nečemu što bi nas ponukala da budemo bolji, trezveniji, radniji, poslušniji, odgovorniji… i da to sve prenesemo na decu.

Postoje li neki iskustveni ili statistički podaci o tome šta je najviše interesovalo učenike koji pohađaju versku nastavu. Šta su najčešće pitali i za koje su sadržaje  tražile posebna objašnjenja. Kako su veroučitelji odgovarali na ove izazove?

–Zvanični podaci o radu na polju celosnosti oko verske nastave ne postoje. Trudimo se kao članovi Odbora za vrsku nastavu da dodatno pomognemo veroučiteljima oko realizacije nastave kroz naše susrete, njihovu motivisanost, seminare, savete. Tu su i vannastavne aktivnosti do kojih nam je jako stalo, školske slave, proslave Svetog Save i drugi povodi. Potom kvizovi za učenike, aktivno učešće na bogosluženjima koliko je god to moguće i učestvovanje u životu Crkve kroz razne vidove. Sremska Mitrovica ima odlične sveštenike koji su raspoloženi da pomognu svaku aktivnost školske dece. Povratnu informaciju o onome šta su deca naučila kroz versku nastavu dobijama, ponekad, i mnogo kasnije. Ali su plodovi evidentni i različiti. A to šta sve oni pitaju svoje veroučitelje je posebna lepota komunikacija, od onih za njih paradoksalnih pitanja sa kojima se srećemo kroz život i nastavne sadržaje do učenikovih životnih tajni i nedoumica.

Svetlana Ćosić

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.