Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
Vidomir Pavlović, žrtva porodičnog nasilja
Logor iz kojeg ne možeš pobećiU sklopu ovogodišnjeg Fest forvarda, Filmski centar Srbije je nakon deset godina organizovao „Konvenciju bioskopskih prikazivača i distributera Srbije”. Konvenciji, koja je održana 2. i 3. marta, prisustvovali su predstavnici bioskopa širom Srbije, filmski distributeri, predstavnici Ministarstva za kulturu, Privredne komore Srbije i fondova koji podržavaju i subvencionišu rad i program bioskopa. Na ovoj konvenciji predstavio se i film Igora Čolaka „Smrt očeva pogleda“ po istinitoj priči Mitrovčanina Vidomira Pavlovića u produkciji Bubamara prodakšn.
Film je snimljen po autobiografskoj knjizi Vidomira Pavlovića u kojoj se autor hrabro suočio i podelio sa čitaocima sve užase i košmare koji su obeležili njegovo odrastanje u porodici sa agresivnim ocem i nemoćnom majkom. Izdavač knjige je Prometej iz Novog Sada.
Film je ispričan iz perspektive deteta koje je pretrpelo porodično nasilje. Jako snažne i upečatljive scene gde dete i majka stradaju od oca nasilnika izazivaju jake emocije i protkane su tokom celog filma. Kako kaže autor knjige Vidomir, koji u filmu glumi svoga oca Momira, nasilje je trpeo od kako je znao za sebe. Njegov otac bio je alkoholičar, a on, tada još nejako dete, često puta se zapitao zašto se ovo baš njemu i njegovoj majci dešava. A majka kao majka, trpela je batine, ćutala, na sve moguće načine pokušala da sakrije da komšije ne vide, da sačuva dete. Detinjstvo svakog deteta bi trebalo da je ispunjeno najlepšim osećanjima i da ga se sećamo sa radošću. Vidomirovo nije bilo takvo. Prva pomisao na povratak u detinjstvo jeste slika kada su se on i njegova majka Ljubica skrivali u kukuruzima u njivi nedaleko od kuće, kad je otac bio pijan. Deca kao najranjivija populacija često bivaju žrtve nasilnika, kako u društvu tako i u sredini koja bi po svim normativima treba da im pruža osećaj stopostotne sigurnosti i bezbednosti. Posebno zabrinjava činjenica da je sve više dece koja su pretrpela neki vid nasilja upravo u takvoj sredini odnosno u krugu svoje porodice. Zlostavljanje dece je prema savremenim koncepcijama posledica nasilja u porodici koje spada u najteže oblike traumatskog iskustva iz detinjstva sa trajnim posledicama po celokupan, posebno emocionalni, razvoj deteta.
– U filmu je sve autentično. Uradio sam sve to, ne kako bi sebi pomogao, nego svoj deci koja preživljavaju to što sam ja preživeo, zato sam i napisao knjigu. U to vreme nismo imali nikakvu pomoć, ni Socijalne službe, ni Policije. Tada nasilje u porodici nije bilo ni zakonski regulisano, u to vreme su svi bili prepušteni sebi. Ovim smo hteli da pokažemo da nadležne službe mogu mnogo da pomognu. Znam kako je deci koja trpe nasilje, zbog njih sam napisao knjigu. Sve to treba preživeti. Krivim čak malo i mamu koja je nepravilno razmišljala u takvim situacijama. Jeste otac bio opasan, a ona nije imala pomoć ni sa čije strane. Moja mama i žene tih godina bile su tako vaspitavane.
Ne pamtim da se neka žena iz tog doba rastala, to je nekako bilo normalno da muž dođe kući pijan i istuče ženu. Hrišćanski je praštati, ja sam svom ocu sve oprostio – kaže Vidomir, autor knjige.
On je bilo žrtva nasilja direktno, ali i indirektno, preko majke. Otac je tukao majku pred njim. U filmu ga čak jednom naziva “tim čovekom“, gde se već izgubila ta porodična nit. Detinjstvo, odrastanje i školovanje bili su veoma teški za njega. Nije imao detinjstvo kao ostala deca, živeo je bez osnovnih životnih uslova, kupatila, čiste vode, posteljine a neretko i hrane. Iz škole pamti samo ružne stvari, često su ga deca vređala, ponižavala i bežala od njega, jer nije imao šta da obuče i obuje, pa je čak sedam dana išao bos u školu. Kaže da ga je više bolelo kad otac tuče majku nego njega. Seća se, da se jedini put komšija umešao kada je otac hteo da ga udari drvenom letvom, i da ga je spasao sigurne smrti. Često je nagovarao mamu da pobegnu od njega a ona nije smela, jer se plašila da će ih naći gde god da odu u Mitrovici. U kući je vladao konstantan strah. Naneo mu je, kaže, psihički i fizički bol. Vidomir kaže da su mu se preplitala osećanja između mržnje, kada trpi nasilje i ljubavi, koju mu je pružao otac kada je bio trezan. Iznad svega, Ljubica, smatra da ju je muž voleo i da je piće krivo za sve što se dešavalo, jer da nije bilo pića, on bi bio drugi čovek. Otac mu je umro kada je on imao 30 godina. Na kraju mu je sve oprostio. Cilj napisane knjige jeste da se podigne svest svih institucija koje mogu da pomognu, da budu angažovanije i da se žene osnaže i da prijave nasilje. Ranije, dok zakon nije bio dobro uređen, ovakve stvari smatrale su se nekom vrstom porodičnih problema.
Statistike pokazuju da nasilnici mogu biti muškarci bilo koje profesije, nivoa obrazovanja, materijalne situacije, nacionalnosti. Najčešće se nasilnici ne mogu prepoznati, jer su u svom muškom ili profesionalnom društvu prihvaćeni, pa se često kaže: “U selu je med, a u kući jed”. Zašto žena ostaje sa nasilnikom? Zato što je niko ne podržava, ima strah od nasilnika, nema dovoljno prihoda, što nema gde da ode, ima decu, što zato što se stidi onoga šta će ljudi misliti, što je emotivno zavisna od partnera, brine o nasilniku, što veruje da će biti bolje.
Zašto je film snimljen iz dečjeg ugla?
– Shvatio sam da dečji ugao ima snagu. Nije bitan ni nasilnik ni majka žrtva, samo dečji pogled. Film je namenjen kako nasilnicima, tako i sredini, ali i majkama žrtvama. Potrebno je da film izazove emocije i na taj način se servirale informacije. Da na vrlo upečatljiv način edukuje sve. Vidomirova misija je jako plemenita, to što je uradio je veoma hrabro – dodaje Igor Čolak, reditelj ovog filma.
Kako je krajem prošle godine objavio N1 u proteklih 10 godina u Srbiji je zbog porodičnog nasilja nastradalo 314 žena, dok je od početka 2016. godine najmanje 16 žena ubijeno. Poražavajuća statistika mora da se prekine. Nadležne institucije bi trebale da budu brže i efikasnije, a žene spremnije i hrabrije da se odluče da prijave svaku vrstu nasilja. Ono čega često nisu ni svesne je da će uvek neko biti uz njih i da ne treba da trpe, jer žena često zaboravi koliko vredi.