20.01.2016.
Intervju

Vladan Tasić, načelnik inspekcije rada za sremski okrug

Nije na­m cilj da za­tva­ra­mo fir­me

Pro­šle go­di­ne de­vet in­spek­to­ra ra­da Srem­skog okru­ga iz­vr­ši­lo je pre­ko 2.200 nad­zo­ra, a 547 li­ca je bi­lo za­te­če­no da ra­di na cr­no.
Ka­ko se na če­lu Ode­lje­nja in­spek­ci­je ra­da za Srem­ski uprav­ni okrug već dve i po go­di­ne na­la­zi Vla­dan Ta­na­sić, je­dan od naj­mla­đih na­čel­ni­ka in­spek­to­ra­ta za rad, oči­gled­no je da su „sve­ža krv“ i mla­dost do­pri­ne­li to­me da u 2015. go­di­ni re­zul­ta­ti ra­da ovog ode­lje­nja bu­du ostva­re­ni sa pre­ko 140 od­sto u od­no­su na za­da­te ci­lje­ve ra­da.
Ta­na­sić je za M NO­VI­NE go­vo­rio o ra­du ode­lje­nja, ak­ci­ja­ma su­zbi­ja­nja ra­da na cr­no, ka­zna­ma za pre­kr­ša­je ko­ji su re­gu­li­sa­ni Za­ko­nom o ra­du i Za­ko­nom o bez­bed­no­sti i zdra­vlju na ra­du. Na­čel­nik se osvr­nuo i na či­nje­ni­cu da je pro­seč­na sta­rost in­spek­to­ra za rad 56 go­di­na.
– In­spek­ci­ja ra­da na ni­vou Re­pu­bli­ke Sr­bi­je je je­dan od naj­sta­ri­jih u dr­žav­noj upra­vi, pro­seč­na sta­ro­sna dob in­spek­to­ra ra­da je 56 go­di­na. To je ote­ža­va­ju­ća okol­nost, ka­da se zna da je to ipak mo­bil­no rad­no me­sto ko­je zah­te­va pri­sut­nost na te­re­nu, po­go­to­vo u po­sled­njih go­di­nu da­na ka­da mi ima­mo in­ten­ziv­nu sa­rad­nju sa dru­gim okru­zi­ma – is­ti­če Ta­na­sić.

M NO­VI­NE: U pro­šloj go­di­ni in­spek­to­ri ra­da iz Sre­ma su ima­li pre­ko 2.200 nad­zo­ra. Da li ste za­do­volj­ni re­zul­ta­ti­ma ra­da Va­šeg ode­lje­nja?
VLA­DAN TA­NA­SIĆ: Sa tom ci­from mi smo ostva­ri­li rad­ne ci­lje­ve na ni­vou ode­lje­nja sa pre­ko 140 od­sto u od­no­su na za­da­te. I to je do­ne­lo re­zul­ta­te u smi­slu efe­ka­ta ra­da ko­je mi me­ri­mo, a to su broj za­te­če­nih li­ca na cr­no. 547 li­ca je bi­lo za­te­če­no da ra­di na cr­no za 12 me­se­ci. To ne mo­ra da zna­či da je svih 547 sa te­ri­to­ri­je Srem­skog okru­ga, za­to što smo oko po­lo­vi­ne nad­zo­ra ra­di­li na te­ri­to­ri­ja­ma dru­gih okru­ga, ali opet sta­ti­stič­ki gle­da­no, ne­ko je dru­gi ra­dio ov­de, ta­ko da je taj po­ka­za­telj tu ne­gde za te­ri­to­ri­ju Sre­ma. Ono što je bit­no, od tih 547 li­ca, sa njih 532 su po­slo­dav­ci na­kon na­šeg nad­zo­ra za­klju­či­li ugo­vor o ra­du. To je i naj­va­žni­ji efe­kat na­šeg ra­da, što smo uve­li sa­mog po­slo­dav­ca u le­ga­lan tok i omo­gu­ći­li za­po­sle­nom da ostva­ri sva ona pra­va ko­ja mu sle­du­ju iz rad­nog od­no­sa.

Po­slo­dav­ci su du­žni da ugo­vo­re o ra­du svo­jih za­po­sle­nih dr­že na nji­ho­vom rad­nom me­stu, bi­lo da je to gra­di­li­šte, kan­ce­la­ri­ja ili vo­zi­lo. Ko­li­ke su ka­zne za ove pre­kr­ša­je?
In­spek­tor uko­li­ko za­tek­ne li­ce ko­je ra­di bez ugo­vo­ra o ra­du na li­cu me­sta, iz­da­je pre­kr­šaj­ni na­log ko­ji iz­no­si 100.000 di­na­ra za prav­na li­ca, 10.000 di­na­ra za od­go­vor­no li­ce u prav­nom li­cu i 50.000 di­na­ra za pred­u­zet­ni­ke. Ov­de po­sto­ji i ona mo­guć­nost de­fi­ni­sa­na Za­ko­nom o pre­kr­ša­ji­ma da pre­kr­ši­lac upla­ti po­lo­vi­nu iz­no­sa u ro­ku od 8 da­na i ti­me se oslo­ba­đa pla­ća­nja ostat­ka ka­zne. Ovo se po­ka­za­lo, kao i kod Za­ko­na o bez­bed­no­sti sa­o­bra­ća­ja, kao vr­lo efi­ka­sna me­ra, jer se iz­be­ga­va sud­ski po­stu­pak pri­zna­njem kri­vi­ce. Mi smo pro­šle go­di­ne iz­da­li 123 pre­kr­šaj­na na­lo­ga po ovom osno­vu i čak 119 na­lo­ga su po­slo­dav­ci pla­ti­li u ro­ku od osam da­na i to u ukup­nom iz­no­su od 3.150.000 di­na­ra. Vo­di­mo evi­den­ci­ju i o iz­re­če­nim ka­zna­ma pre­kr­šaj­nih su­do­va, a po pod­ne­tim zah­te­vi­ma sa na­še stra­ne za pre­kr­ša­je iz obla­sti Za­ko­na o ra­du, Za­ko­na o bez­bed­no­sti i zdra­vlju na ra­du i dru­gih za­ko­na iz ko­jih mi vr­ši­mo nad­zor. Pre­kr­šaj­ni su­do­vi su pro­šle go­di­ne ukup­no iz­re­kli ka­zne u iz­no­su od 22.723.700 di­na­ra, mi­mo ovih 3.150.000 di­na­ra.

Ko­li­ke su ka­zne za prav­na li­ca i pred­u­zet­ni­ke ko­ji dr­že rad­ni­ke na cr­no?
Ka­zne za pred­u­zet­ni­ke ko­ji ima­ju rad­ni­ka na cr­no je od 300.000 do 500.000 di­na­ra, za prav­na li­ca od 800.000 do dva mi­li­o­na i za od­go­vor­no li­ce ka­zna je do 50.000 di­na­ra. To su ka­zne ko­je pred­vi­đa sam Za­kon o ra­du, a mi tu ima­mo i Za­kon o pre­kr­ša­ji­ma ko­ji da­je mo­guć­nost pre­kr­šaj­nom su­di­ji da ce­ni od­re­đe­ne olak­ša­va­ju­će okol­no­sti i da ide is­pod te mi­ni­mal­ne ka­zne pro­pi­sa­ne Za­ko­nom o ra­du. Ni­kom ni­je cilj da uga­si po­sto­ja­nje sa­mog pri­vred­nog su­bjek­ta, ne­go da do­volj­no ozbilj­no upo­zo­ri i da se da­lje klo­ni či­nje­nja ta­kvog pre­kr­ša­ja. To je po­li­ti­ka ko­ju pre sve­ga vo­de pre­kr­šaj­ne su­di­je, mi kao in­spek­to­ri ne­ma­mo uti­caj na iz­nos iz­re­če­ne ka­zne. Ove dra­stič­ne ka­zne ko­je je pred­vi­deo Za­kon o ra­du se pri­me­nju­ju ta­mo gde do­đe do po­vre­de na ra­du i ta­da mi in­si­sti­ra­mo kod su­di­ja da ne idu is­pod za­ko­nom pro­pi­sa­nog mi­ni­mu­ma što se ti­če ka­zni. Ka­zne ko­je se ti­ču bez­bed­no­sti zdra­vlja na ra­du su naj­če­šće u ra­spo­nu od 800.000 do mi­li­on di­na­ra i to je ja­ko uzan ra­spon i mo­že da zvu­či ne­pra­ved­no, jer na­rav­no ni­su isti ri­zi­ci ni­ti štet­ne po­sle­di­ce ko­je mo­gu na­sta­ti kod tr­go­vi­ne i u ne­koj vi­so­ko­ri­zič­noj pro­iz­vod­nji po­put liv­ni­ce.

Ko­ji je mo­tiv po­slo­dav­ca da ne pri­ja­vlju­ju rad­ni­ke i ko­ja je to oblast pri­vre­de u ko­joj je naj­vi­še rad­ni­ka na cr­no?
Ono što je nji­hov mo­tiv da dr­že rad­ni­ke na cr­no je si­gur­no eko­nom­ska ko­rist. Ka­ko to su­di­je ka­žu u osu­đu­ju­ćim pre­su­da­ma, bi­li su sve­sni štet­nih po­sle­di­ca, ali su ola­ko dr­ža­li da do njih ne­će do­ći. Či­nje­ni­ca je­ste da nas de­vet ra­di u Sre­mu, kao i da ukup­no 250 in­spek­to­ra u Sr­bi­ji tre­ba da kon­tro­li­še pre­ko 300.000 prav­nih li­ca i pred­u­zet­ni­ka, ta­ko da oni ra­ču­na­ju na tu sta­ti­sti­ku i ve­ro­vat­no­ću da se ne mo­že če­sto do­la­zi­ti u kon­tro­lu. Ka­da im do­đe in­spek­tor u kon­tro­lu, naj­če­šći iz­go­vor zbog če­ga rad­nik ni­je pri­ja­vljen je da je u pi­ta­nju prob­ni rad. Po­slo­dav­ci tre­ba da zna­ju da prob­ni rad ne am­ne­sti­ra od od­go­vor­no­sti i da se on de­fi­ni­še isto ugo­vo­rom o ra­du. Mo­ra se pri­zna­ti da če­sto i za­po­sle­ni kal­ku­li­šu, jer je u pi­ta­nju do­bro­volj­no an­ga­žo­va­nje iz­me­đu po­slo­dav­ca i za­po­sle­nog. Vo­de se mi­šlju da će uko­li­ko ih po­slo­da­vac ne pri­ja­vi do­bi­ti mo­žda po­lo­vi­nu onih do­pri­no­sa ko­ji sle­du­ju dr­ža­vi. Pri tom ne raz­mi­šlja­ju o svo­joj bu­duć­no­sti i even­tu­al­noj pen­zi­ji. Naj­če­šće ma­nji po­slo­dav­ci ko­ji za­po­šlja­va­ju ma­nji broj rad­ni­ka u obla­sti tr­go­vi­ne, ugo­sti­telj­stva i gra­đe­vi­nar­stva dr­že ne­pri­ja­vlje­ne rad­ni­ke, to su naj­kri­tič­ni­je de­lat­no­sti. Mi smo to dav­no pre­po­zna­li i do­bar deo na­ših ak­tiv­no­sti na su­zbi­ja­nju ra­da na cr­no je pre­po­zna­to ka ta­kvim vi­so­ko­ri­zič­nim de­lat­no­sti­ma, dok re­ci­mo kod po­slo­da­va­ca ko­ji za­po­šlja­va­ju pre­ko 50 – 100 rad­ni­ka, pra­va je ret­kost da na­đe­te za­po­sle­nog na cr­no. Oni su se već fi­nan­sij­ski sta­bi­li­zo­va­li, du­go već po­sto­je i shva­ti­li su da se to na kra­ju ne is­pla­ti, jer uvek po­sto­ji mo­guć­nost da ne­za­po­sle­ni pri­li­kom pre­stan­ka rad­nog od­no­sa, bez ob­zi­ra na to što je on bio na cr­no, tu­ži po­slo­dav­ca i ostva­ri sve one do­pri­no­se i plus na­kna­du šte­te za sve go­di­ne una­zad ta­kvog an­ga­žo­va­nja.

Ko­li­ko če­sto vršite nadzor kod istog po­slo­dav­ca?
Ni­je to teh­nič­ki i ope­ra­tiv­no mo­gu­će iz­ve­sti u fre­kven­ci­ji na 15 ili 30 da­na, s ob­zi­rom na broj po­slo­da­va­ca i in­spek­to­ra na te­re­nu. Mi sva­ka­ko vr­ši­mo pro­ce­nu ri­zi­ka, ko­ja će bi­ti i oba­ve­zna od 1. apri­la ka­da stu­pe na sna­gu sve od­red­be Za­ko­na o in­spek­cij­skom nad­zo­ru. Ta­da će sva­kom nad­zo­ru pret­ho­di­ti niz rad­nji od stra­ne in­spek­to­ra, a pod­ra­zu­me­va­će i pro­ce­nu ri­zi­ka po­slo­dav­ca, na osno­vu pro­ce­ne ri­zi­ka vr­ši­će se ka­da i ko­li­ko če­sto će se kod ne­kog po­slo­dav­ca vr­ši­ti nad­zor.

Ka­ko spre­či­ti zlo­u­po­tre­be pri­li­kom in­spek­cij­skih kon­tro­la, jer je jav­na taj­na da su po­je­di­ni pred­u­zet­ni­ci pri­vi­le­go­va­ni i da njih in­spek­to­ri za­o­bi­la­ze?
Na­ši in­spek­to­ri ra­da mo­ra­ju sko­ro sva­ke sed­mi­ce da idu iz Sre­ma u dru­ge okru­ge po si­ste­mu ro­ta­ci­je, ta­ko da vr­ši­mo nad­zor re­dov­no na te­ri­to­ri­ji Gra­da Be­o­gra­da, No­vog Sa­da, Šap­ca, išli smo u Ku­lu, Su­bo­ti­cu, Som­bor. Si­gur­no je da je ta­kav rad ipak do­neo na­pret­ke u smi­slu re­zul­ta­ta in­spek­ci­je ra­da. Lju­di su re­lak­si­ra­ni­ji ka­da ra­de na stra­ni, ako ne­ko ima to­li­ko go­di­na iza se­be i rad­nog is­ku­stva, po­ne­sta­je mu pro­sto­ra gde vi­še da se ra­di nad­zor. Ne­ki sma­tra­ju da je ne­pri­stoj­no ići kod istih po­slo­da­va­ca vi­še pu­ta, pa je mno­go lak­še ra­di­ti na stra­ni nad­zor. Na­rav­no i ov­de isto do­la­ze ko­le­ge iz dru­gih okru­ga da ra­de nad­zo­re i na taj na­čin ele­mi­ni­še­mo sum­nju o ne­pri­stra­sno­sti. Sva­ka­ko da je po­treb­no i pod­mla­đi­va­nje ka­dra, ali in­spek­to­rat za rad ni­je us­peo da do­bi­je do­zvo­lu za po­ve­ća­nje bro­ja za­po­sle­nih. Isto ta­ko mi ima­mo plan ra­da po ko­jem ra­di­mo. Če­sto od na­šeg ma­tič­nog Mi­ni­star­stva do­bi­je­mo iz APR-a spi­sak po­slo­da­va­ca ko­je tre­ba da obi­đe­mo, do­bi­ja­mo nji­ho­ve na­zi­ve, adre­se, ne­ma tu da li ne­ko že­li ili ne že­li da ide da ra­di. Sva­ke ne­de­lje ba­rem je­dan dan ima­mo or­ga­ni­zo­va­ne po­ja­ča­ne ak­ci­je nad­zo­ra na te­re­nu i već su­tra­dan uju­tru do 9 sa­ti se ša­lju iz­ve­šta­ji u se­di­šte in­spek­to­ra­ta u Be­o­grad, gde po­sto­ji mo­guć­nost nji­ho­ve pro­ve­re.

Da li je bi­lo pri­ja­va na rad in­spek­to­ra?
S ob­zi­rom na pre­ko 2.200 nad­zo­ra to­kom go­di­ne, spo­ra­di­čan je broj pri­tu­žbi na rad in­spek­to­ra. Oni po­sto­je i mi ih pro­sle­đu­je­mo mi­ni­star­stvu, a uko­li­ko po­sto­ji ne­po­ve­re­nje lju­di da li će­mo mi pro­sle­di­ti pri­tu­žbu, mi upu­ću­je­mo lju­de i da­je­mo kon­takt na­šeg se­di­šta in­spek­to­ra­ta za rad u Be­o­gra­du i Mi­ni­star­stva. Ni­smo do sa­da ima­li ne­kih ne­raz­ja­šnje­nih si­tu­a­ci­ja i do sa­da ni­su utvr­đe­ne ne­pra­vil­no­sti u ra­du ko­je se ni­su mo­gle raz­ja­sni­ti.

Ko­li­ko se če­sto de­si da su kod ne­kog po­slo­dav­ca svi pa­pi­ri u re­du? Ka­žu po­slo­dav­ci da ka­da se ne­ki in­spek­tor „na­me­ra­či“ na njih, si­gur­no će pro­na­ći ne­ku ne­pra­vil­nost u ra­du.
Mi ne­ma­mo obi­čaj da se na­me­ra­či­mo, ni­ko­me ni­je cilj da za­tvo­ri rad­nju. Po­sto­ji mo­guć­nost da po­slo­da­vac ni­je bio upo­znat sa ne­kim ma­nje po­zna­tim od­red­ba­ma za­ko­na, ali na­rav­no da se ne mo­že to­le­ri­sa­ti ako se ne­ko bra­ni či­nje­ni­com da ni­je znao da tre­ba da pri­ja­vi rad­ni­ka. Mi ima­mo mo­guć­nost da uprav­nim ak­tom od­no­sno re­še­njem na­lo­ži­mo po­slo­dav­cu da ot­klo­ni ne­do­stat­ke iz obla­sti bez­bed­no­sti zdra­vlja na ra­du, ako to kon­tro­li­še­mo i to je sva­ka­ko na­ša oba­ve­za. Mi smo iz­da­li 203 re­še­nja o ot­kla­nja­nju ne­do­sta­ta­ka po­slo­dav­ci­ma pro­šle go­di­ne. Naj­če­šća za­bu­na na­sta­je što po­slo­da­vac mi­sli da ako iz­da­mo re­še­nje o ukla­nja­nju po­sle­di­ca, da ne po­kre­će­mo pre­kr­šaj­ni po­stu­pak. U oko 80 od­sto slu­ča­je­va pri­li­kom nad­zo­ra ne utvr­di­mo ne­do­stat­ke.

Bi­lja­na Se­la­ko­vić

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.