PORODIČNI POSAO PROIZVODNjE SUHOMESNATIH PROIZVODA U BEŠKI

Odoleti industriji i biti veran domaćem kvalitetu

Stanišići i njihovi suhomesnati proizvodi

U Beški već pet godina nastaje priča o jednom malom porodičnom pogonu, koji se razvija zahvaljujući znanju, upornosti i veri u domaće proizvode. Tridesetšestogodišnji Nenad Stanišić odlučio je da je vreme da dosadašnja iskustva u pravljenju suhomesnatih proizvoda, koja je usvojio od svojih starih, podeli sa svim gurmanima, ljubiteljima dobrog zalogaja i tako, malo po malo, došao je do svoje maloprodaje, radnje koja nudi ne samo sušeno meso, nego i sveže.
Stanišić je u početku proizvodio za sopstvene potrebe, ali kada se proširila proizvodnja i kada su prvi interesenti zakucali na vrata, shvatio je da je njegov cilj ozbiljniji posao, ali ne i industrijski proizvod, već autentičan, kakav se nekada pravio u svakom sremskom domaćinstvu.
Danas je pogon registrovan kao proizvodnja tradicionalnih proizvoda. Proizvodnja i prodaja odvijaju se u Beški, dok distribucija ide i van mesta. Sopstvenu farmu nemaju, ali imaju stalnog partnera od kog nabavljaju sirovinu, isključivo proverenu i kvalitetnu.– To su znanja starijih, samo smo količine prilagodili potrebama teritorije koju pokrivamo. U asortimanu su suva slanina, suva vešalica, suvi vrat, kulen i domaća kobasica. U porodični posao uključeni su i supruga, roditelji i nekoliko zaposlenih, rekao je Nenad Stanišić.

Kulen u ravnom crevu

Međutim, kvalitet nije uvek dovoljan da garantuje sigurnu prodaju. Tržište je preplavljeno industrijskim i uvoznim proizvodima, često jeftinijim, što male proizvođače stavlja u nezavidan položaj. Cene proizvoda kod ovog Beščanina, kako kaže, realne su: kulen u kati košta 2.500 dinara, u ravnom crevu 1.900, suva slanina 1.500, suvi vrat i vešalica 1.650 dinara. To su iznosi koji pokrivaju troškove i omogućavaju opstanak.
– To nije puna cena koju mi dobijemo, jer s obzirom na to da smo registrovani i da robu prodajemo kroz svoju radnju i radimo legalno, onda smo u obavezi i plaćamo porez, objašnjava Stanišić.
Upravo u toj maloprodaji u selu se najviše i prodaje, a povremeno se pojavljuju i na sajmovima u Novom Sadu i na manifestacijama u okviru opštine Inđija. Ipak, priznaju da marketing nije njihova jača strana. Društvene mreže postoje, ali bez agresivnog nastupa. Fokus je i dalje na proizvodnji, međutim, imaju nameru da to promene.
– Ovo je posao koji traje ceo dan. Kad imaš slobodno vreme, opet se vratiš proizvodnji, ili praviš novu turu ili pakuješ. Posebno intenzivan period su novembar i decembar, kada se najviše prodaje meso za sušenje. Zimi je tempo jači, dok se u mirnijim mesecima više posvećujemo preradi i planiranju, tvrdi naš sagovornik.
Uprkos svim izazovima, vera u domaći proizvod ostaje. Planovi postoje, unaprediti prezentaciju, podići prepoznatljivost i predstaviti suhomesnate proizvode na višem nivou, bez gubitka onoga što ih čini posebnim.
– Kad napravim proizvod koji je ukusan i kvalitetan, a neko ga i pohvali, meni to zaista imponuje, imam motivaciju za dalji rad, zaključio je Beščanin.
Aleksandra Dražić