18.04.2024.
Kolumna: Malo izoštreno, Kolumne

MALO IZOŠTRENO

Ozlojeđenost autonomista politikom vojvođanskih Mađara

Liga socijaldemokrata Vojvodine (LSV) je zvaničnim saopštenjem, preko svog portparola Aleksandra Martona, prigovorila rukovodstvu Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) zbog „potrebe da u svemu slede i podržavaju politiku Aleksandra Vučića, zatvarajući oči na njegovu šovinističku prošlost i visoku poziciju koju je tokom devedesetih imao u Srpskoj radikalnoj stranci. Čvrstim vezivanjem za beogradske centraliste koji siromaše Vojvodinu, a posebno političkim brakom koji je SVM proteklog vikenda zaključio sa osuđenim ratnim zločincem Šešeljem i njegovom SRS, prevazišli su nivo koristoljublja kojem smo svedočili poslednjih godina“. Mađarskoj stranci postavljeno je i pitanja „Da li koalicija SVM i Šešelja znači da SVM pristaje i na radikalsku politiku ukidanja Autonomne Pokrajine Vojvodine i hoće li taj predlog zajednički potpisati Balint Pastor i Vojislav Šešelj?“ i konstatovano da je takva politika većinske mađarske stranke veoma opasna za Vojvodinu i sve njene građane, a posebno za vojvođanske Mađare, „jer je isti taj Šešelj devedesetih godina šetao po vojvođanskim selima i proterivao manjine“.
Saopštenje LSV je izdato nakon odluke SVM da na predstojećim izborima za beogradsku skupštinu nastupe u koaliciji oko SNS, u kojoj se našla i SRS. Ozlojeđenost u najjačoj autonomističkoj stranci sručila se na SVM žestinom koja višestruko prevazilazi rizik od opasnosti da se većinska mađarska stranka kroz beogradsku skupštinu inficira ideologijom „osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja“ i da, tako inficirana, i sama preduzme nekakav progon nacionalnih manjina iz Vojvodine.
LSV je za tridesetak godina rada razvila izvestan „politički rukopis“ koji je i kod njenih protivnika bio i odbacivan i respektovan, pa je, na primer, njeno slavno pitanje „di su naše pare“ pokretalo opširne elaboracije i stranačkih lidera, i ekonomskih stručnjaka. Žestina ozlojeđenosti u ovom obraćanju stranci vojvođanskih Mađara naprosto je ispod solidnog „političkog rukopisa“ stranke koja funkcioniše više od tri decenije. Na prvo čitanje saopštenja vidi se da je veoma skromno učešće vojvođanskih Mađara na beogradskim izborima dograbljeno kao kakav-takav povod da se u lice SVM saspe ono što je na srcu.
Razočarenje politikom SVM nije proključalo povodom beogradskih izbora već povodom meritornih anketa koje pokazuju da LSV čak i u Novom Sadu teško da može da pređe prag od tri procenta potrebna za ulazak u gradsku skupštinu. Izjavom o razočarenju nemešanjem vojvođanskih Mađara u pitanje autonomije Vojvodine LSV je priznala da za svoje učešće u vlasti duguje Mađarima. Bez mađarskog dela biračkog tela vojvođanski autonomisti teško da mogu doći do ozbiljnijeg učešća u upravljanju pokrajinom.
Oni još nisu optužili ni jednu drugu političku stranku za neuspeh autonomističke ideje, jer im ni vladajuće proevropske stranke, sa kojima su dobro sarađivali do 2012, nisu ništa bitno pomogle po pitanju Vojvodine autonomnije od sadašnje.
Rezignacija je time jača što u SVM, zbog njegovog istorijskog otkrića prednosti suživota sa srpskom većinom, nema ni minimuma interesa za duševne bolove u LSV. S toga je i premijer Mađarske Viktor Orban, koji ohrabruje ovakvu politiku SVM, proglašen jednako diktatorom kao su Putin i Vučić.
Sa opadanjem učešća autonomista u pokrajinskoj vlasti, koje je započelo 2012, pojačana je retorika protiv suvereniteta Srbije nad njenom severnom pokrajinom. Srazmerno gubljenju uticaja u pokrajinskoj skupštini pojačani su i učestali izlivi gneva zbog posrbljavanja Vojvodine i skrnavljenja njene međunacionalne harmonije, učestala je „teorijska“ razrada prednosti regionalne usitnjenosti Srbije, a pušteni su na slobodu i antisrpski šovinisti sa kojima, po austrougarski lepo vaspitana elita LSV, nije delila uvredljivu antisrpsku retoriku.
U vreme zastupljenosti autonomista u pokrajinskoj vlasti nije, osim u retkim ispadima, bilo antisrpske šovinističke retorike. Bilo je krivotvorenja istorije Vojvodine i otkrivanja velikosrpskog nacionalizma, bilo je atraktivnih otkrića o ekonomskom pljačkanju pokrajine, bilo i težnji ka vojvođanskoj naciji, bilo je na vozilima nalepnica sa oznakom države „V“, ali Srbija nije bila „koncentracija zla na malom prostoru“, Srbi nisu bili „ljudi čudnih fizionomija i neartikulisanog jezika“, nije im proricana telesna evolucija u pravcu „sve kraćih nogu i sve tupljih pogleda“, novosadska deca nisu rađana sa svrhom da „dovrše pokolj koji su očevi započeli“, i Srbija nije nazivana Smradijom. Vreme uticaja autonomista u pokrajinskoj vlasti bilo je vreme bezmalo pa vedrog separatizma. Patološka i osvetoljubiva srbofobija planula je sa gubitkom pozicija u vlasti i novca koji se sticao kroz te pozicije.
Oštra osuda politike mađarske manjine u Vojvodini ukazala je da je sa Čankovim napuštanjem vođstva stranke opala, osim rejtinga, i politički rukopis partije. Pitanjem ko vojvođanskim Mađarima daje za pravo da ostave srpske autonomiste same i prepuštene nepopularnoj ideji separatizma prema sopstvenom narodu, ko im daje za pravo da znaju kakva je politika dobra za Mađare u Vojvodini, predstavlja više politički ispad nego politički stav.
Dragorad Dragičević

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.