20.02.2024.
Kolumna: Malo izoštreno, Kolumne

Pesma nad pesmama i „kultura umiranja“

U hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici 2019. godine kršten je mlađani Vuk Adžić, koji se prema ličnoj karti zove Milena. Desilo se to za života mitropolita Amfilohija, koji je šest godina ranije podgoričku „paradu ponosa“ nazvao paradom srama i poručio da se „drvo koje ne daje ploda siječe i u oganj baca“. Mitropolitovo srce je popustilo Mileninim višegodišnjim molbama da bude krštena u Vuka i tako sa blagoslovom Srpske pravoslavne crkve dovrši svoju polnu tranziciju u muškarca. Strani mediji su tada priznali da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori gleda na ljudska prava savremenije od tadašnje crnogorske države. Da su hteli mogli su to i ranije da otkriju, jer je još patrijarh Pavle formulisao pogled Srpske pravoslavne crkve o polnoj tranziciji rečima da „osobe, koje su usled medicinske opravdanosti promenile pol, imaju sva prava na korišćenje darova Crkve Hristove, od krštenja do pričešća“. Da su hteli, mogli su istim povodom da oglase stav Srpske pravoslavne crkve o homoseksualizmu: homoseksualci su naša braća ako svoju seksualnost ne nameću zajednici na javnu brigu i ozakonjenje kao elitnog prioriteta.
Polna tranzicija iz medicinskih potreba i individualno pravo homoseksualnih osoba na darove Crkve Hristove bili su sve što je Srpska pravoslavna crkva mogla da primi iz ukupne agende LGBT+ pokreta. Odbrana institucije porodice nametnula je srpskoj crkvi da se, kao u slučaju Zakona o rodnoj ravnopravnosti, umeša u sekularna pitanja u meri kojom je zakonodavac ugrozio sakralnost institucije porodice. Već je desetak godina kako teolozi u pravoslavskim medijima primećuju da LGBT+ pokret koristi kanonsko tumačenje Pesme nad pesmama za dezavuisanje crkvenog stava o braku kao božanskoj zajednici muškarca i žene. Tumačeći je kao alegoriju odnosa između Hrista i Crkve, hrišćanstvo je otkazalo njenu osnovnu i najvažniju ulogu: svedočenje o božanskom mandatu veze između muškarca i žene. Tako, na primer, dr Aleksandar Milojkov 2010. piše u „Pavoslavnom misionaru“: „Hrišćanima bi zato trebalo da bude kristalno jasno odakle Pesma nad pesmama u Bibliji i zašto je treba, bez ustezanja, bukvalno tumačiti… Pesma nad pesmama stoji kao bedem istine u vremenu traženja i radoznalosti; u vremenu lutanja, kada je ljubav ohladnela i kada su prisutni, kao zamena, razni surogati ljubavi. Božijim promislom možda baš za današnja vremena, Pesma nad pesmama skida slepilo za ljubav… Ona, imajući u sebi autoritet Reči Božije, vraća ljudskom telu i telesnosti kao neizbežnom delu čovekove prirode, ono istinito uzvišeno mesto koje mu, voljom Božijom, pripada.“
Hebreji su na saboru u Javneu, oko 90. godine, uz mnogo sporenja, uvrstili Pesmu nad pesmama u Sveto pismo. Oni koji su u njoj videli nedopustivu sablažnjivost u odnosu između muškarca i žene popustili su pred tumačenjem da je Pesma nad pesmama alegorija o ljubavi između Boga i izabranog naroda. Nešto docnije je hrišćanska egzegeza preporučila je da se Pesma razumeva u smislu ljubavi između Hrista i njegove crkve, a za takvo tumačenje oslonila se na novozavetne tekstove u kojima se crkva naziva nevestom Hristovom, a Hrist ženikom. Uzimana je i kao proslavljanje odnosa između Presvete Bogorodice i Duha Svetoga, pa čak i kao odnos Hrista i pojedinca. Teško namaknuta značenja računala su na verničku poslušnost i autoritet tumača, što nije ekskluzivna pojava samo u hrišćanskoj veri.
Za nevidljive, a pitanje je da li baš sasvim nevidljive, kreatore budućnosti malo je nezgodno odjednom ubiti veliki broj ljudi, nekoliko milijardi, na primer. To bi izazvalo otpor onih koji treba da budu ubijeni, i s toga ubistvo milijardi ljudi treba da liči na napredovanje u svetlu budućnost. Ubijanje čovečanstva bez njegovog otpora, sa uverenjem u napredak čak i onih koji će biti ubijeni, to je prava stvar. Ako se u prividno nezavisna društva instalira „kultura umiranja“, kako su filozofi nazvali kulturu nerađanja, mehanizam smanjivanja stanovništva na zapadu proradiće za nekoliko decenija. Ali, ta prava stvar neće moći u zaostalim religioznim društvima da u punoj meri proradi bez otpora, i proces će morati da se sprovodi nepopularnim merama. Svetska zdravstvena organizacija je upravo objavila „prognozu“ da će čovečanstvo kroz desetak godina pogoditi epidemija najmanje deset puta jača od kovida. Čime se SZO u svojoj „prognozi“ rukovodi ako će medicina za desetak godina znati najmanje deset puta više nego što danas zna? Zar medicina neće moći da deset puta jačem virusu pruži deset puta jači otpor od otpora kovidu?
Niko nije bolje od đavola iskoristio alegorijsko tumačenje Pesme. U njegovom preduzeću podizanja kulture homoseksualnosti na nivo elitističke vrednosti savremene kulture, alegorijsko tumačenje Pesme nad pesmama samo po sebi je „svedočenje“ da Bog ne favorizuje seksualnost između različitih polova. Eto, to čak ne čini ni crkva, budući da je Pesma nad pesmama starija od njenih uputa o braku i porodici.
Niko razuman neće ustvrditi da je alegorijsko tumačenje Pesme nad pesmama, za koje su se opredelili hebrejski i, potom, hrišćanski egzegeti, odgovorno za prevlast homoseksualizma u neoliberalnoj zapadnjačkoj eliti i za lakoću sa kojom kultura nerađanja osvaja zapadnjačka društva. Ne može se, međutim, ni poreći da je hrišćanska egzegeza Pesme izbila hrišćanstvu iz ruku moćan argumenat božje poruke o ljubavi između muškarca i žene.
Dragorad Dragičević

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.