MALO IZOŠTRENO

Poslušne sluge propagande

Ruska vojska u Ukrajini otkrila je, za onaj deo svetske javnosti koji hoće da je čuje, da su profašističke paravojne ukrajinske formacije počinile strašne zločine u donjeckom i luganskom području, ravne genocidu. Dok Zapadni svet jednostavo ignoriše ove vesti, „istraživači” srebreničkog memorijalnog centra objavljuju da su nepobitno pronašli dokaze da se u donjeckoj i luganskoj oblasti nisu dogodili zločini o kojima Rusi javljaju.

Ovaj podvig srebreničkih „istraživača” Zapadni mediji prihvatili su kao vrlo pouzdan nalaz, jer dolazi od pouzdanih „stručnjaka”, već dokazanih u slučaju tzv. srebreničkog genocida.

Ukrajinska vlast je, sa svoje strane, u svakom gradu koji su Rusi napustili, jer im se ne uklapa u ratne ciljeve, zatekla ni manje ni više nego genocide.  Da bi parirala vestima o zločinima u donjeckoj i luganskoj oblasti, ponudila svetskoj javnosti snimke strašnog ruskog zločina u Buči. Snimci su, međutim, stavljeni na internet  u sirovom stanju, pa se neki leševi na ulici Buče, snimani iz vozila, pomeraju iz straha da ne budu pregaženi, a u retrovizoru jednog automobila vidi se kako jedan „leš” ustaje sa asfalta po prolasku kamere. To je rezultiralo zahtevom nekih šefova EU da ukrajinsko rukovodstvo dokaže da zločin u Buči nije insceniran.

Jednom će se to tražiti i od bošnjačkih istoričara  koji za sada ćute i tako aminuju narativ da je u Srebrenici pobijeno preko 8.000 ljudi. Čak osuđuju međunarodnu komisiju sa Gideonom Grajfom u sastavu i stručnjacima za pouzdano brojanje i izračuvavanje broja žrtava, koja je ustanovila da u Srebrenici nije bilo više od 3.714 žrtava. Sam Gideon Grajf, istoričar sa neoborivim međunarodnim kredibilitetom, kaže da „taj broj treba biti zapisan u istoriji, ni manje ni više, pa se dakle, ne radi o genocidu, i to ću ponoviti stotinu hiljada puta”.

Šta je postignuto neodgovornom pričom o „preko 8.000 srebreničkih dječaka i muškaraca ubijenih u genocidu u julu 1995. godine”? Postignuto je da se na strašan zločin od 3.714 ubijenih  navuče magla samo zato da bi se održavao narativ o genocidu.

Gde li smo to već videli? Svake godine, naime, za vreme socijalističke Jugoslavije na sremskomitrovačkom spomen – groblju govornici su podsećali da su „ovde fašisti od 1941. do 1944. godine ubili 7.950 ljudi i žena, rodoljuba i komunista”.  Istoričari su i tada bili saglasni, ali se nisu čuli, da su hrvatske ustaše na pravoslavnom groblju u Sremskoj Mitrovici pobile oko 3.000 Srba, među kojima je bio i slavni slikar Sava Šumanović.

Broj od 7.950 sam po sebi nije lažan, toliko je Sremaca poginulo u Drugom svetskom ratu, ali je stavljen u narativ koji je služio političkoj svrsi zamagljivanja hrvatskih zločina uvećavanjem fašističkih. Srebrenički broj od 8.000 stradalih takođe nije lažan sam po sebi, ali se odnosi na stradale na širokom području u vremenu od pet godina.

Nakon Drugog svetskog rata, vladalo je mišljenje da je u kragujevačkim Šumaricama pobijeno 7.000 civila. Prema istorijskim podacima, ovde je streljano 2.796 lica, među kojima i ceo razred gimnazijalaca.

Još u vreme socijalističke Jugoslavije, šuškalo se u nepartijskim krugovima da je kragujevački narativ o 7.000 stradalih u Šumaricama podstakao partijske mozgove u Vojvodini na još kreativniju memorijalnu konstrukciju u Sremskoj Mitrovici, koja je premašila kragujevačku za bezmalo hiljadu ubijenih.

Optimisti kažu da je istina poput vode, prepreke će je zadržati, ali će ona svakako naći put. Jednom će i neki bošnjački istoričar poželeti da piše realnu istoriju i da ne bude poslušni sluga propagande, jednom kada mu egzistncija ne bude zavisila od laži. Srećom, srpskim istoričarima to se već dogodilo, a zločini u Sremskoj Mitrovici i Kragujevcu nisu time postali manji.