13.04.2016.
Kultura

VLA­DI­MIR BA­LA­ŠĆAK, GLU­MAC MI­TRO­VAČ­KOG PO­ZO­RI­ŠTA – Dve de­ce­ni­je na da­ska­ma ko­je ži­vot zna­če

Avan­gard­nom mo­no­dra­mom Po­duš­je u re­ži­ji Dra­ga­na Jo­vi­či­ća Jo­vi­ća glu­mac mi­tro­vač­kog po­zo­ri­šta Vla­di­mir Ba­la­šćak 16. apri­la obe­le­ži­će dve de­ce­ni­je ka­ri­je­re. Ova pred­sta­va je sa­mo jed­na u ni­zu na­sta­lih u pro­duk­ci­ji Po­zo­ri­šta Do­bri­ca Mi­lu­ti­no­vić. U pi­ta­nju je mo­no­dra­ma po mo­ti­vi­ma ži­vo­ta Se­r­ge­ja Je­se­nji­na i nje­go­ve po­e­me Po­duš­je.
– Dva­de­set go­di­na bi­ti u jed­noj ku­ći, dva­de­set se­zo­na igra­ti u jed­nom po­zo­ri­štu je le­po, zna­či da ta ku­ća ima po­tre­bu za va­ma. Svo­je pr­ve glu­mač­ke ko­ra­ke na­pra­vio sam još kao kli­nac u ovom po­zo­ri­štu, ka­da sam do­šao u dram­ski stu­dio Dra­ga­na Jo­vi­či­ća Jo­vi­ća. Ta­da se pu­no ra­di­lo, a pr­va pred­sta­va u ko­joj sam igrao zva­la se Ro­đen­dan, bi­la je to za­vr­šna pred­sta­va na­šeg stu­di­ja. Bi­lo je to div­no vre­me. Na­kon dram­skog stu­di­ja, ja sam stal­no do­la­zio u po­zo­ri­šte, pa sam ta­ko igrao i u deč­joj pred­sta­vi Ma­sken­bal. Se­ćam se ka­da je ta­da­šnja uprav­ni­ca Ve­sna Spa­so­je­vić Je­le­ni Jan­ko­vić, sa­da­šnjoj di­rek­to­ri­ci Po­zo­ri­šta, i me­ni re­kla „Za­što vi ne biste išli na aka­de­mi­ju, ovo po­zo­ri­šte ne­ma glum­ce, sve­jed­no igra­te, ja ću vas od­ve­sti na kon­sul­ta­ci­je“ i ta­ko je sve kre­nu­lo. Aka­de­mi­ju sam upi­sao u Be­o­gra­du iz tre­ćeg pu­ta i za­to ovoj de­ci stal­no po­na­vljam, tre­ba bi­ti upo­ran, jer sva­ko na­đe svo­je me­sto pod sun­cem. Na­šem po­zo­ri­štu tre­ba glu­ma­ca, tre­ba ići za svo­jim sno­vi­ma i svo­jim ci­ljem – po­či­nje pri­ču Ba­la­šćak.
Na­kon za­vr­še­ne Aka­de­mi­je u kla­si Pre­dra­ga Ej­du­sa i Vla­di­mi­ra Jef­to­vi­ća, od­la­zi u Tre­bi­nje i u tre­binj­skom po­zo­ri­štu igra dve se­zo­ne.
– Ta­mo sam učio za­nat, igrao sam u pred­sta­va­ma Zlo­čin i ka­zna, Ra­do­van tre­ći, kao i u dve deč­je pred­sta­ve. Že­leo sam da ra­dim, da učim, da se usa­vr­ša­vam i zbog to­ga sam išao za po­slom. Po­la mo­je kla­se je žu­de­lo da igra u Be­o­gra­du, te su ta­mo i osta­li i evo sad ni­su u pro­fe­si­ji. Ni­ko vas ne če­ka ši­rom otvo­re­nih ru­ku, a po­go­to­vo u glu­mi gde su kla­no­vi, za­ku­li­sne rad­nje. Na­kon Tre­bi­nja sam do­šao u mi­tro­vač­ko po­zo­ri­šte, a div­ne tu­r­ne­je smo ima­li i mi­mo na­šeg po­zo­ri­šta, sa rim­skim tru­pa­ma, ka­da smo od­la­zi­li na fe­sti­va­le u Ita­li­ju. Ja vo­lim svo­ju pro­fe­si­ju i po­zo­ri­šte je za me­ne svu­da, za­to uvek ka­žem po­zo­ri­šte je ta­mo gde je glu­mac – pri­ča Vla­di­mir Ba­la­šćak.
Na­ža­lost, mi­tro­vač­ko po­zo­ri­šte iako pro­fe­si­o­nal­no i da­lje ne­ma glu­mač­ki an­sambl. Do­la­skom glu­mi­ce Je­le­ne Jan­ko­vić na če­lo ove kul­tur­ne usta­no­ve pre tri go­di­ne, Vla­di­mir Ba­la­šćak po­sta­je je­di­ni glu­mac na stal­nom ra­du u ovom po­zo­ri­štu. On is­ti­če da ne sto­ji ona pri­ča da Mi­tro­vi­ca ne­ma po­zo­ri­šnu pu­bli­ku, jer po nje­mu na­rod vo­li po­zo­ri­šte i ge­ne­ra­cij­ski pra­te rad mi­tro­vač­kog te­a­tra.
– Ne za­o­sta­je­mo mi za osta­lim po­zo­ri­šti­ma ko­ja ima­ju či­ta­ve an­sam­ble. Sva­ke go­di­ne bu­de kod nas ne­ko­li­ko pre­mi­je­ra, bez ob­zi­ra što nas je ma­lo, za­to svi mno­go vi­še ra­di­mo, i pi­še­mo i re­ži­ra­mo. Zna­te, glum­ci u ve­li­kim po­zo­ri­šti­ma, sa ve­ćim an­sam­blom, ima­ju mo­guć­nost i da od­bi­ja­ju ne­ku ulo­gu. Ja ov­de to ni­sam u mo­guć­no­sti da ura­dim, jer od­bi­ja­nje ulo­ge shva­tam kao ne­iz­vr­ša­va­nje rad­ne oba­ve­ze – sma­tra Ba­la­šćak.
Od­i­grao je pre­ko 40 pred­sta­va, mno­go vi­še li­ko­va, a o omi­lje­nim ulo­ga­ma i oni­ma ko­je pri­želj­ku­je za M NO­VI­NE ka­že:
– U mom po­zo­ri­štu su mi sve pred­sta­ve dra­ge, ali po­seb­na mi je pred­sta­va Ras­kol Ro­di­o­na Ro­ma­no­vi­ča, sa ko­jom smo pra­vi­li evr­op­sku i azij­sku tu­r­ne­ju i osva­ja­li na­gra­de. Vo­lim i pred­sta­vu Srem na­ša ku­ća, ona je deo me­ne, po­što je i Srem deo me­ne. Igra se već tri se­zo­ne, lju­di ra­do do­la­ze da je od­gle­da­ju, sme­ju se. Vo­lim i ka­da igram za de­cu, oni su naj­i­skre­ni­ja pu­bli­ka. Što se ti­če ne­kih no­vih ulo­ga, od­i­grao sam sko­ro sve što sam že­leo, igrao sam ši­rok re­per­to­ar, ta­ko da ne­mam ne­kih ulo­ga ko­je pri­želj­ku­jem. Po­la­ko, bi­će ulo­ga, igra­ću ja još mno­go go­di­na. Da ni­sam bio glu­mac, bio bih uči­telj ili dok­tor, a ova­ko sam i glu­mac i uči­telj i dok­tor.
Po­red to­ga što glu­mi, pi­še i re­ži­ra, od­ne­dav­no po­no­vo vo­di i dram­ski stu­dio za de­cu od 13 do 19 go­di­na.
– Te­ši me što ima de­ce ko­ja će nas na­sle­di­ti i ko­ja će nam se usko­ro pri­dru­ži­ti u ra­du. Me­đu­tim, to­li­ko se vre­me iz­me­ni­lo za ove po­sled­nje dve de­ce­ni­je. Da­nas de­ca se­de non stop na in­ter­ne­tu, evo sad na audi­ci­ja­ma sam shva­tio da ima de­ce ko­ja do­đu do sred­nje ško­le i ne zna­ju da či­ta­ju ep­sku pe­smu u sti­hu. To je za me­ne po­seb­no po­ra­ža­va­ju­će. Na­rav­no, ima de­ce ko­ja ra­de na se­bi, sve to po­ti­če od ku­će – za­klju­ču­je Vla­di­mir Ba­la­šćak.

Bi­lja­na Se­la­ko­vić

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.