05.09.2024.
Aktuelno, Kolumna: Malo izoštreno, Kolumne

MALO IZOŠTRENO

Tabloidno posrnuće javnog servisa

Reporterka RTS-a je, kroz pitanje Makronu i Vučiću na njihovom obraćanju javnosti, prijavila redakciju Sputnjika dvojici predsednika. Kako god da je došla do takvog pitanja, ono je povuklo informativni program javnog servisa ka tabloidnom novinarstvu.
Na protokolarnom obraćanju novinarima predsednika Francuske Emanuela Makrona i predsednika Srbije Aleksandra Vučića, samo dvoma novinara iz Francuske i dvoma iz Srbije bilo je omogućeno da postave po dve pitanja. Polovinu svoje kvote od dva pitanja Makronu i Vučiću reporterka RTS-a potrošila je, doslovno, ovako: „Da li ste primetili da je uoči posete bila jako negativna kampanja u ruskim medijima, recimo u Sputnjiku, protiv dolaska predsednika Makrona u Beograd i Srbiju?”
Svakom profesionalnom novinaru i svakom ozbiljnom čitaocu ozbiljnih glasila u trenu je bilo jasno da nešto nije u redu sa, inače jasno postavljenim, pitanjem. Na nekom nižem nivou državničkog obraćanja od ovog, najvišeg, kada ima vremena čak i za pitanja akreditovanih izveštača manjih redakcija i portala, moguća su i pitanja koja nemaju veze sa dnevnim redom samita. Na susretu Makrona i Vučića naprosto nije bilo ni profesionalno, ni pristojno potrošiti polovinu kvote pitanja na teme izvan srpske kupovine borbenih aviona od Francuske, Makronovog stava o kosovskom problemu, realne pretnje od trećeg svetskog rata, uslovljavanja Srbije na put ka EU, rušenja sistema snabdevanja energijom. Nije bilo racionalno da novinar srpskog javnog servisa polovinu kvote od dva pitanja potroši na denunciranje druge medijske kuće. Da pritom zanemarimo što je ta medijska kuća naklonjena Srbiji.
Svako kome je palo u oči to kukavno, ulizičko i tabloidno pitanje novinara srpskog javnog servisa pokušao je da za sebe nađe objašnjenje za ovaj neobični ispad novinarke u najvažnijoj državnoj redakciji.
Moguće je, na primer, da je novinarka podlegla nekakvom ličnom osećanju, možda i rusofobnom koje se neguje u nekim srpskim redakcijama, a možda je samo podlegla nekoj profesionalnoj sujeti prema slučajno ruskom glasilu ili kolegama u njemu. Slične stvari se već događaju u nekim redakcijama javnog servisa. U porodičnom kvizu „Slagalica”, na primer, kontraverzni sarajevski glumac, pisac, muzičar i vojnik Armije BiH koji se javno hvalio da je iz snajpera pucao na Srbe, našao se sa svojom knjigom u igri „spojnice”, kao gradivo za naše porodično znanje, a dotični je već uveliko bio medijska tema zbog zabrane ulaska u Srbiju. Timu koji priprema ovaj porodični kviz svakako su bili poznati „odnosi” Štukana i srpske vlasti, ali neko u timu nije propustio priliku da gledaoce porodičnog kviza pecne u osetljivo mesto.
Moguće je, dalje, da je u pripremi izveštavanja o poseti francuskog predsednika uredništvo informativnog programa RTS-a, u dogovoru sa nekim političkim funkcionerom ili po sopstvenom prozapadnom stavu, prilično zastupljenom među kadrovima javnog servisa, novinarka prihvatila da kroz pitanje dvojici predsednika provuče tuđi stav o potrebi da i Srbija cenzuriše ruske medije. Moguće je takođe da je iz nekakve servilne službe sugerisano da se kroz ovakvo pitanje stavi na znanje francuskom predsedniku da se u Srbiji ne raduju baš svi što smo ugostili ruske medije, na zapadu mahom zabranjene.
Mogla bi se uzeti u obzir i mogućnost da je u profesionalnu higijenu novinarstva javnog servisa provalilo tabloidno shvatanje medijskog posla, koje ne polaže računa novinarskom kodeksu, u ovom slučaju pristojnom uzdržavanju od tužakanja ili potcenjivanja druge redakcije. Ali, čak i da otpadne mogućnost takvog objašnjenja novinarkinog ispada, tabloidnost je na ovaj način upala u informativni program RTS kao sporedna posledica.
Možda je najlakše prihvatiti da je ispad novinarke javnog servisa sugerisan iz nevidljivog tima koji se starao o ugođajima gostu najvišeg mogućeg ranga. Način na koji je francuski predsednik dograbio ovo neprincipijelno provučeno pitanje i na njemu poentirao kratkim ekspozeom o francuskoj svetoj slobodi medija, ukazuje da se ispad dogodio radi potpunog ugođaja gostu. I predsedniku Srbije je to, izgleda, bilo jasno, pa je pitanje bagatelisao kratko podsetivši na sopstveno odolevanje hipernegativnoj medijskoj kampanji protiv njega.
Istini za volju, Sputnjik često izveštava o selektivnoj slobodi medija u Francuskoj, o Napoleonovom kompleksu u odnosu Francuske prema Rusiji i sukobu u Ukrajini, o ulozi Francuske u bombardovanju Srbije 1999, o kontroverznom izbornom sistemu koji pobednicima ne dopušta da kroz vlast realizuju pobedu, o hapšenju vlasnika Telegrama. Ali, to francuski predsednik zna i bez „dojave” novinarke srpskog javnog servisa. U Sputnjiku mnogi mogu da vide kontrapropagandno rusko glasilo, ali ni uz najveći trud ne mogu da mu ospore naklonost prema Srbiji. S toga, ako je išta dobro ispalo iz ovog mizernog slučaja, to je Makronovo poentiranje porukom kroz odgovor novinarki, porukom da mediji moraju biti slobodni i da se i kritika protivnika mora razumeti kao poštovanje protivnika.
Dragorad Dragičević

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.