06.06.2024.
Kolumna: Malo izoštreno, Kolumne

MALO IZOŠTRENO

Tragično okretanje države protiv otadžbine

Masovno rusko pevanje u slavu vojničke žrtve, koje je do nas stiglo poput talasa, nametnulo nam je bolno pitanje šta se dogodilo u Ukrajini pa jedan narod istog roda gine i peva u slavu vojničke žrtve za slobodu, a drugi gine za demokratiju po zapadnom modelu i ničim ugroženu slobodu Evrope i Amerike?

U narodu kome nije dano da bar jednu generaciju rodi i isprati bez rata, nije ni nesmisleno ni patetično da sebi postavimo pitanje: za šta i za koga bismo, kao pojedinci, bili spremni da bezuslovno položimo svoj život? Razume se, za dete, za brata, sestru. Uprošćeno, za porodicu i potomstvo. Kako pak da objasnimo spremnost da se život položi za otadžbinu, čemu smo svedočili na Košarama i u Republici Srpskoj i čemu svakoga dana svedočimo na ratištu u Ukrajini? I tu je odgovor jednostavan: otadžbina je uslov da potomstvo preživi. I da posle opstaju i potomci potomaka. Jer, čovek koji bezgranično voli svoje dete bezgranično voli i nerođeno dete svoga deteta. I bezgranično voli otadžbinu svojih unuka i praunuka, jer otadžbina je uslov opstanka dece, unuka, praunuka.
Politička scena surovo svedoči da je među nama ne malo onih koji svoju zemlju doživljavaju kao hotel, i toliko je vole. Njima je potrebna država a ne otadžbina. Država može da se nađe svuda, otadžbina samo na jednom mestu, i to tamo gde su tvoji koje voliš i gde i sam tvoj Bog prebiva.
U Rusiji se iznova masovno peva šansona Žuravli, koju je 1957. napisao dagestanski pesnik Rasul Gamzatov, prepevao je na ruski Naum Grebenjev, a komponovao Jan Frenkel. Pevaju je uglas pune dvorane, pevaju je na društvenim mrežama, s tom razlikom što su se starijima masovno priključili mladi. Do nas su stizale nezaboravne interpretacije Ždralova, kako samog kompozitora Frenkela tako i Muslima Magomajeva, Marka Bernesa, Dimitrija Hvorostovskog… ali danas poput talasa stiže masovno pevanje sa mladim Jurijem Dronovim, umetničkog „njuejdžerskog“ imena Šaman. On je simbolično izronio iz mlade generacije Rusa koja je verovala u svet slobodnog prožimanja kultura i postao simbol munjevitog, baš blagovremenog, osvešćivanja ruske mladosti pred zapadnjačkim gospodarima rata. Žuravli u izvođenju Šamana nije tako osveštana tugom i pijetetom kao kada ju je izvodio Muslim Magomejev, već je dopustila da joj se krila opterete patriotskom strašću mladosti, bezmalo gneva, a da joj krila i pored novog tereta zadrže lakoću leta ždralova. I Šamanovo izvođenje čudesne pesme prešlo je granice Rusije najmanje koliko ih premašuju ždralovi izađu Sibira i Afrike. Opet je ključni stih u Ždralovima onaj koji sadrži sliku poretka ždralova u preletu, i pravilan razmak između ptica u klinu osim na jednom mestu gde je primetan veći razmak između dveju ptica usled zamora jedne ptice ili usled njenog privremenog ispadanja iz poretka. E, to upražnjeno mesto doziva pesnika da se žrtvuje. I pokreće masovnu identifikaciju sa njegovim porivom da položi život za otadžbinu i pretvori se u ždrala koji će u preletu prilikom seobe krikom da se javlja svojima na zemlji.
Ovo pevanje Rusije u slavu vojničke žrtve nametnulo nam je bolno pitanje: šta se dogodilo u Ukrajini pa jedan narod istog roda gine i peva u slavu vojničke žrtve za slobodu, a drugi gine za demokratiju po zapadnom modelu i ničim ugroženu slobodu Evrope i Amerike?
Stvar je u tome da je Ruse otadžbina pozvala na žrtvu, a Ukrajince je pozvala država. Iako na prvi pogled izgleda da su dve tragedije iste, razlika koja dolazi iz dubine pojmova je ogromna. Iako predsednik Ukrajine, sa isteklim mandatom, svaku objavu završava sa Slava Ukrajini, svakom Ukrajincu je jasno da on ne govori u ime otadžbine već u ime države. Jer otadžbina Ukrajina bila je do 2014. otadžbina i rusofonoj trećini Ukrajine, kada je država Ukrajina odlučila da ne bude otadžbina onom delu naroda koji govori ruski.
Ovde smo dužni da bar malo olakšamo ovu muku sa pojmovima. Naime, država može, približno, da se definiše i kao organizacija koja zakonima i silom upravlja određenom zajednicom naroda ili nacija. Pojam države je sve učinio da minimizuje i „razvlasti” pojam otadžbine. Otadžbina pak može da se definiše i kao nasleđe svega što nam je ostalo od predaka, računajući čak i samog Boga, nasleđe koje moramo da sačuvamo za potomke. Otadžbina je pojam koji sadrži u sebi minimalno i pojam države. Pojam države, pokazuje se u životu, ne mora da sadrži i pojam otadžbine.
Država ne traži da se žrtvujemo za svoju decu, već za one koje ona odredi svojom projekcijom. Ukrajinska država je odredila da se Ukrajinci žrtvuju za zapadnu demokratiju i članstvo u NATO. Otadžbina pak zove u krajnjoj ugroženosti, koju osećaju i ona i sva njena deca (otadžbinu ne naseljavaju građani već njena deca), kao da su jedan organizam.
Srbi su na bolnom raspeću zbog pogibelji Rusa i Ukrajinaca, njima bratskih naroda. Međutim, to raspeće je emotivne prirode zbog približno jednake ljubavi prema ovim narodima. U razumskoj percepciji, međutim, većina Srba nije u dilemi: Zapad i ukrajinska politička elita prinudili su Rusiju na rat. Srbi imaju i previše gorkog istorijskog i savremenog iskustva da ne bi shvatili ko stoji iza ovog rata. Rečju, ukrajinska država sklopila je sporazum protiv ukrajinske otadžbine. Nigde ne piše da ćemo i mi ostati pošteđeni od te mogućnosti.
Dragorad Dragičević

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.