31.12.2021.
Kolumna: Malo izoštreno

MALO IZOŠTRENO

Pegaz i obični zaslužni konji

Filmski reditelj Goran Marković poručio je da se „ovo u Srbiji” neće rešavati ni na kakvim izborima već po modelu zbacivanja Čaušeskua. Takav kraj Vučić treba da ima u vidu, kaže priznati filmski umetnik. Za one koji nisu zapamtili ili koji nisu bili rođeni, Čaušesku i njegova žena linčovani su do smrti.

Jednako su odjeknuli i „lični stavovi” glumca Čedomira Petrovića, objavljeni u srpskom dnevniku na latinici, koji nalazi da je Srbija ogrezla u zločinima prema kosovskim Albancima i pritom podseća na srpske zločine, koje je čak i Haški sud odbacio kao ničim dokazane. Nepriznavanje Kosova kao države, po Petroviću, nije ništa drugo do nastavak zločina.

Čak ni naše tabloidno novinarstvo nije posegnulo da korene političke ozlojeđenosti ove dvojice iz sveta umetnosti traži u porodičnom vaspitanju. Moglo bi se reći da je čak i takvo novinarstvo zahvalno Markovićevim roditeljima, proslavljenim glumcima Radu i Oliveri Marković, i Petrovićevom ocu, čudesnom i nezaboravnom Miodragu Petroviću Čkalji, što su ostali u našem pamćenju po nezaboravnim glumačkim ostvarenjima. Sasvim je izvesno da su imali i politički stav, nemoguće je nemati ga, ali su izabrali da poštovaoce svoje umetnosti poštede iskušenja izbora između vrednovanja njihove umetnosti i njihovih političkih ubećenja.

Nismo sigurni da li je sve počelo od Bate Živojinovića i njegovog kandidovanja za predsednika Srbije. Tek, sigurni smo da Bata u svojoj predizbornoj kampanji nije nikoga nazivao izdajnikom, stranim plaćenikom, soroševcem, ratnim huškačem, lopovom i sličnim. Imao je tzv. pozitivnu kapmanju, neškodljivu, dobrohotnu pa i duhovitu na momente, ali mi i danas ne uspevamo da zakrpimo oštećenje mita o prirodnom filmskom glumcu, mita koji nam se na neobičan način spotakao usled umetnikovog ulaska u politiku.

Legitimno je imati svoj stav, pa čak i šovinizam prema sopstvenom narodu, kao u slučaju Čedomira Petrovića. Legitimno je imati i kulturnu nadmenost prema sunarodnicima koji su se nakon progona iz Hrvatske i Bosne skućili u Srbiji, kakvu ne krije Goran Marković. Ali, u svetu umetnosti se i piscima, i rediteljima, i glumcima suše ruke kad  preduzmu da stvaraju na šovinizmu, nadmenosti, mržnji.

Nameće se tu i jedan „pravni” problem. Mogu li umetnici da poštovanost koju su stekli kao umetnici upotrebe kao svoje političko oruđe i da, poput Gorana Markovića,  izabranom predsedniku Srbije projektuju sudbinu Čaušeskua pri njegovom tragično neuspelom bekstvu?

Ako zanemarimo ovu Markovićevu želju da se predsedniku Srbije dogodi sudbina Čaušeskua, smisleno je postaviti pitanje imaju li umetnici pravo na političko angažovanje? Razume se da imaju, ali u tom slučaju trebalo bi da ih neko podseti da poštovanost njihove umetnosti, koju su zaslužili kao umetnici, ne mogu poneti u svoj politički angažman.

Da nije tako, jedan od najvoljenijih glumaca, Velimir – Bata Živpojinović trebalo je samo da se prošeta kroz izbore do fotelje predsednika Srbije. Bata je, međutim, uprkos svojoj ogromnoj popularnosti, u izborima za predsednika države odigrao epizodnu ulogu.

Svetozar Marković je 1868. godine objavio članak „Pevanje i mišljenje”, a 1870. članak „Realnost u poeziji”, u kojima je zamerio piscima svoga vremena što ne prikazuju istinito narodni život i društvenu stvarnost, što ne doprinose osvajanju boljeg života za narod. Perjanica svoje pesničke generacije Laza Kostić odogovorio je Svetozaru Markoviću 1870. godine da priznaje kako narod teško živi, ali o tome mora da se govori na drugim jezicima, a ne na pesničkom.

„Ne znate vi kakav je Pegaz! Ta ni najobičnija raga ne pije iz valova koga su drugi konji izbarlijali, a kamo li on, krilatić! ”, rekao je Laza Kostić.

Ako umetnik istinski veruje u misiju svog umetničkog sveta, on će se kloniti izvorišta na kojima Pegaz Laze Kostića ne pije, jer su tu drugi konji barlijali.

Hoćeš li biti Pegaz ili običan konj?

Razume se, nemamo ništa protiv običnih konja. Naprotiv, njihova stradanja i njihove patnje za potrebe čoveka u šumama, rudnicima i ratovima jedna su od najstrašnijih i najbolnijih činjenica u ljudskoj istoriji. Zato, kapa do zemlje pred običnim konjima.

Ali, to ne osuđuje Pegaza što ne pije na istom izvoru. Pegaz bira izvor jer želi da zaštiti Bjelogrlića, umetnika, od blamaže udaranjem pesnicama po filmskom reditelju Atnonijeviću od kojeg ga dele duboke političke razlike. Pegazu nije uspelo, jer je Bjelogrlić izabrao da pije sa običnim, zaslužnim, konjima.

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.