Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
MALO IZOŠTRENO
Ružić bolji nego što smo misliliPrimer Ružićeve ostavke odmah po tragediji u osnovnoj školi nije primenjiv na „bezbednjačkim” ministarskim funkcijama. Neodložne bezbednosne mere zahtevaju i direktora BIA, i ministra MUP da budu na svome radnom mestu. Obezglavljene bezbednosne institucije ne bi bile sposobne da sprovedu hitne bezbednosne mere.
Branko Ružić je ostavkom na mesto ministra prosvete učinio ispravnu stvar. U svojoj karijeri nije ničim doprineo da se satana useli u dečaka i preuzme kontrolu nad njim, pa nije dopustio da se podmetanjem njegove odgovornosti kao političke teme vređa bol roditelja za izgubljenom decom.
Neki drugi ministri, funkcijom direktno vezani za bezbednost građana i posebno dece, koji takođe ničim nisu doprineli uvozu kulture smrti već su, naprotiv, rigidni protivnici neoliberalizma, nisu postupili kao Ružić.
Ružić je svojom ostavkom pokazao da je bolji nego što smo mislili. Svaka ostavka funkcionera, pogotovu ako nije tražio „poslodavc”, pokaže da je funkcioner bolji nego što se mislilo. U njegovom slučaju ostavka je, paradoksalno, pokazala da je trebalo da ostane ministar.
Ostavke koje su izostale u nedostatku razloga za njih, pokazale su da ministri koji ih nisu podneli, paradoksalno, nisu bolji nego što smo mislili. Oni su za većinu građana Srbije ljudi na svome mestu, besprekorno odani politici koja ih je delegirala, rigidni patrioti, deklarisani mrzitelji neoliberalizma. Ali nisu bolji nego što smo mislili.
Ružić je ostavkom učinio dobro i svojoj partiji, i svojoj Vladi: pokazao je građanima da svoju funkciju i karijeru vrednuje manje od roditeljske suze, makar on i ne bio odgovoran za nju, i da ne želi ni trunku sumnje da je kao ministar odgovoran za uvoz satanizma. Optimisti među nama skloni su da se naivno nadaju da je nekim ministrima nelagodno zbog njegovog moralnog čina, nezgodnog primera koji nešto poručuje.
Opozicija, koju nazivamo prozapadnom, jer se tako sama deklariše, odmah je izabrala da žalost građana Srbije prevede u gnev protiv Vučića i Vlade, i krenula u proteste i blokade saobraćajnica. Po broju prisutnih može se zaključiti da je donekle uspela, ali time nije pokazala da je bolja nego što smo mislili. Ružićevu „žrtvu” uzela je kao politički doručak u svom bezidejnom danu, koji bi trebalo da se kruniše gozbom od ostavki u Vladi. Nema u Srbiji ozbiljnijeg sociologa, psihologa, bezbednjaka koji tragediju u beogradskoj osnovnoj školi ne objašnjava uvozom neoliberalne ideologije i kulture, za koje se zalaže upravo prozapadna opozicija Srbije. Doslednost u ideologiji prozapadne opozicije isključuje da ona bude gnevna zbog rezultata te ideologije. Jedno sa drugim, osim u Srbiji, nikakako ne ide.
Ruku na srce, ni većinska Srbija ne skreće sa „evropskog puta”: u anketama ne podržava zapadnjačku politiku prema Srbiji, a ubedljivo podržava stranku koja ne skreće sa ugovorenog „evropskog puta”. Svakoga dana Srbija se na „evropskom putu” uverava da nas Zapad ne želi ovakvima kakvi jesmo nego preobraćene, sa prepravljenom istorijom, umanjenom teritorijom, zaboravljenim poreklom. Svakoga dana se uveravamo da nam Nemačka nije oprostila izbor strane u Drugom svetskom ratu i da će u najbolnijem srpskom pitanju biti na strani balkanskih saveznika nacizma. A Nemačka nije bilo ko, već „najvažniji ekonomski partner Srbije”.
Srbija je nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi bolno i gnevno obećala „povratak sebi i svojim kulturnim vrednostima”, ali svi mi, u čije je ime obećala sebi, znamo da to neće tako ići. Naša kultura, dubinski prožeta zapadnom humanističkom kulturom koju je neolibaralni Zapad napustio, naivno veruje da je današnji nacizam samo prolazna bolest Zapada, nešto kao prehlada, koja će proći dok mi stignemo u EU, te stoga moramo ostati „posvećeni reformama na evropskom putu”.
Primer Ružićeve ostavke odmah po tragediji u osnovnoj školi nije primenjiv na „bezbednjačkim” ministarskim funkcijama, jer i BIA i MUP moraju da ostanu skoncentrisani na eliminaciju rizika od oponašanja satanističkog krvavog podvižnika iz osnovne škole i masovnog zločina na dan posle. Neodložne bezbednosne mere zahtevaju i direktora BIA, i ministra MUP-a na svome radnom mestu. Obezglavljene besbednosne institucije ne bi bile sposobne da sprovedu hitne bezbednosne mere.
Nije moguće da prozapadna opozicija ovo ne razume, pa nije moguće ni izbeći sumnju u njene loše namere: da odmah iznudi ostavke koje bi umanjile sposobnost bezbednosnih službi.
Predsednik Srbije obećao je prozapadnoj opoziciji žednoj ostavki da će i „toga biti”. Možemo samo da nagađamo šta će se od „toga” dogoditi, ali smo sigurni da prozapadna opozicija, koliko god da dobije „toga”, buduće smene neće oprihodovati kroz rast popularnosti. Na blokadama Gazele može da se izrodi samo prehlada, ideja ne.