18.05.2023.
Kolumna: Malo izoštreno

MALO IZOŠTRENO

Ružić bolji nego što smo misli­li

Pri­mer Ruži­će­ve ostav­ke odmah po tra­ge­di­ji u osnov­noj ško­li nije pri­me­njiv na „bez­bed­njač­kim” mini­star­skim funk­ci­ja­ma. Neo­d­lo­žne bez­bed­no­sne mere zah­te­va­ju i direk­to­ra BIA, i mini­stra MUP da budu na svo­me rad­nom mestu. Obez­gla­vlje­ne bez­bed­no­sne insti­tu­ci­je ne bi bile spo­sob­ne da spro­ve­du hit­ne bez­bed­no­sne mere.

Bran­ko Ružić je ostav­kom na mesto mini­stra pro­sve­te uči­nio isprav­nu stvar. U svo­joj kari­je­ri nije ničim dopri­neo da se sata­na use­li u deča­ka i pre­u­zme kon­tro­lu nad njim, pa nije dopu­stio da se pod­me­ta­njem njego­ve odgo­vor­no­sti kao poli­tič­ke teme vre­đa bol rodi­te­lja za izgu­blje­nom decom.
Neki dru­gi mini­stri, funk­ci­jom direkt­no veza­ni za bez­bed­nost gra­đa­na i poseb­no dece, koji tako­đe ničim nisu dopri­ne­li uvo­zu kul­tu­re smr­ti već su, napro­tiv, rigid­ni pro­tiv­ni­ci neo­li­be­ra­li­zma, nisu postu­pi­li kao Ružić.

Ružić je svo­jom ostav­kom poka­zao da je bolji nego što smo misli­li. Sva­ka ostav­ka funk­ci­o­ne­ra, pogo­to­vu ako nije tra­žio „poslo­davc”, poka­že da je funk­ci­o­ner bolji nego što se misli­lo. U njego­vom slu­ča­ju ostav­ka je, para­dok­sal­no, poka­za­la da je tre­ba­lo da osta­ne mini­star.

Ostav­ke koje su izo­sta­le u nedo­stat­ku raz­lo­ga za njih, poka­za­le su da mini­stri koji ih nisu pod­ne­li, para­dok­sal­no, nisu bolji nego što smo misli­li. Oni su za veći­nu gra­đa­na Srbi­je ljudi na svo­me mestu, bes­pre­kor­no oda­ni poli­ti­ci koja ih je dele­gi­ra­la, rigid­ni patri­o­ti, dekla­ri­sa­ni mrzi­te­lji neo­li­be­ra­li­zma. Ali nisu bolji nego što smo misli­li.
Ružić je ostav­kom uči­nio dobro i svo­joj par­ti­ji, i svo­joj Vla­di: poka­zao je gra­đa­ni­ma da svo­ju funk­ci­ju i kari­je­ru vred­nu­je manje od rodi­telj­ske suze, makar on i ne bio odgo­vo­ran za nju, i da ne želi ni trun­ku sum­nje da je kao mini­star odgo­vo­ran za uvoz sata­ni­zma. Opti­mi­sti među nama sklo­ni su da se naiv­no nada­ju da je nekim mini­stri­ma nela­god­no zbog njego­vog moral­nog čina, nezgod­nog pri­me­ra koji nešto poru­ču­je.

Opo­zi­ci­ja, koju nazi­va­mo pro­za­pad­nom, jer se tako sama dekla­ri­še, odmah je iza­bra­la da žalost gra­đa­na Srbi­je pre­ve­de u gnev pro­tiv Vuči­ća i Vla­de, i kre­nu­la u pro­te­ste i blo­ka­de sao­bra­ćaj­ni­ca. Po bro­ju pri­sut­nih može se zaklju­či­ti da je done­kle uspe­la, ali time nije poka­za­la da je bolja nego što smo misli­li. Ruži­će­vu „žrtvu” uze­la je kao poli­tič­ki doru­čak u svom bez­i­dej­nom danu, koji bi tre­ba­lo da se kru­ni­še gozbom od ostav­ki u Vla­di. Nema u Srbi­ji ozbilj­ni­jeg soci­o­lo­ga, psi­ho­lo­ga, bez­bed­nja­ka koji tra­ge­di­ju u beo­grad­skoj osnov­noj ško­li ne obja­šnja­va uvo­zom neo­li­be­ral­ne ide­o­lo­gi­je i kul­tu­re, za koje se zala­že upra­vo pro­za­pad­na opo­zi­ci­ja Srbi­je. Dosled­nost u ide­o­lo­gi­ji pro­za­pad­ne opo­zi­ci­je isklju­ču­je da ona bude gnev­na zbog rezul­ta­ta te ide­o­lo­gi­je. Jed­no sa dru­gim, osim u Srbi­ji, nika­ka­ko ne ide.

Ruku na srce, ni većin­ska Srbi­ja ne skre­će sa „evrop­skog puta”: u anke­ta­ma ne podr­ža­va zapad­njač­ku poli­ti­ku pre­ma Srbi­ji, a ube­dlji­vo podr­ža­va stran­ku koja ne skre­će sa ugo­vo­re­nog „evrop­skog puta”. Sva­ko­ga dana Srbi­ja se na „evrop­skom putu” uve­ra­va da nas Zapad ne želi ova­kvi­ma kakvi jesmo nego pre­o­bra­će­ne, sa pre­pra­vlje­nom isto­ri­jom, uma­nje­nom teri­to­ri­jom, zabo­ra­vlje­nim pore­klom. Sva­ko­ga dana se uve­ra­va­mo da nam Nemač­ka nije opro­sti­la izbor stra­ne u Dru­gom svet­skom ratu i da će u naj­bol­ni­jem srp­skom pita­nju biti na stra­ni bal­kan­skih save­zni­ka naci­zma. A Nemač­ka nije bilo ko, već „naj­va­žni­ji eko­nom­ski part­ner Srbi­je”.

Srbi­ja je nakon tra­ge­di­je u beo­grad­skoj osnov­noj ško­li bol­no i gnev­no obe­ća­la „povra­tak sebi i svo­jim kul­tur­nim vred­no­sti­ma”, ali svi mi, u čije je ime obe­ća­la sebi, zna­mo da to neće tako ići. Naša kul­tu­ra, dubin­ski pro­že­ta zapad­nom huma­ni­stič­kom kul­tu­rom koju je neo­li­ba­ral­ni Zapad napu­stio, naiv­no veru­je da je dana­šnji naci­zam samo pro­la­zna bolest Zapa­da, nešto kao pre­hla­da, koja će pro­ći dok mi stig­ne­mo u EU, te sto­ga mora­mo osta­ti „posve­će­ni refor­ma­ma na evrop­skom putu”.

Pri­mer Ruži­će­ve ostav­ke odmah po tra­ge­di­ji u osnov­noj ško­li nije pri­me­njiv na „bez­bed­njač­kim” mini­star­skim funk­ci­ja­ma, jer i BIA i MUP mora­ju da osta­nu skon­cen­tri­sa­ni na eli­mi­na­ci­ju rizi­ka od opo­na­ša­nja sata­ni­stič­kog krva­vog pod­vi­žni­ka iz osnov­ne ško­le i masov­nog zlo­či­na na dan posle. Neo­d­lo­žne bez­bed­no­sne mere zah­te­va­ju i direk­to­ra BIA, i mini­stra MUP-a na svo­me rad­nom mestu. Obez­gla­vlje­ne bes­bed­no­sne insti­tu­ci­je ne bi bile spo­sob­ne da spro­ve­du hit­ne bez­bed­no­sne mere.

Nije mogu­će da pro­za­pad­na opo­zi­ci­ja ovo ne raz­u­me, pa nije mogu­će ni izbe­ći sum­nju u njene loše name­re: da odmah iznu­di ostav­ke koje bi uma­nji­le spo­sob­nost bez­bed­no­snih slu­žbi.
Pred­sed­nik Srbi­je obe­ćao je pro­za­pad­noj opo­zi­ci­ji žed­noj ostav­ki da će i „toga biti”. Može­mo samo da naga­đa­mo šta će se od „toga” dogo­di­ti, ali smo sigur­ni da pro­za­pad­na opo­zi­ci­ja, koli­ko god da dobi­je „toga”, budu­će sme­ne neće opri­ho­do­va­ti kroz rast popu­lar­no­sti. Na blo­ka­da­ma Gaze­le može da se izro­di samo pre­hla­da, ide­ja ne.

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.