MALO IZOŠTRENO

Zaštitnik građana na lingvističkom poslu

U književno – jezička sporenja između Hrvatske i Srbije umešao se zaštitnik građana Srbije, odnosno nosilac ove funkcije Zoran Pašalić. On je Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije preporučio da do kraja ove godine povuče iz upotrebe udžbenik srpskog jezika za osmi razred u kome je, navodno, osporeno postojanje hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika u Srbiji. Pašalić je, na pritužbu Hrvatskog nacionalnog vijeća i Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Srbiji, našao da je „Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja prilikom ocene rukopisa udžbenika morao da uzme u obzir da način na koji je Odbor za standardizaciju srpskog jezika definisao podelu južnoslovenskih jezika može za posledicu imati povredu prava pripadnika nacionalnih manjina i dovođenje priznatih jezika nacionalnih manjina u Republici Srbiji u neravnopravan položaj“.

Pašalić je našao da nije trebalo da se odobri izdavanje udžbenika za srpski jezik u kojem je u podeli južnoslovenskih jezika navedeno da se Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci koriste srpskim jezikom, ali da ga nazivaju hrvatskim, bosanskim i crnogorskim. Hrvatski i bosanski koriste se u zvaničnoj službenoj upotrebi jezika i pisma u Srbiji, izučavaju se u vidu posebnog predmeta Jezik nacionalne manjine sa elementima nacionalne kulture, dok se u određeniim osnovnim i srednjim školama na ovim jezicima organizuje i celokupna nastava, pa stoga, našao je Pašalić, podela južnoslovenskih jezika kao što je u udžbeniku povređuje prava nacionalnih manjina.

Odbor za standardizaciju srpskog jezika, čiji rad uživa veliko poverenje SANU, opredelio se za naučni istorijsko – lingvistički postupak pri podeli južnoslovenskih jezika, odbacivši savremeno političko projektovanje jezika na prostoru bivše Jugoslavije. S toga je i odobren udžbenik sa tradicionalnom podelom južnoslovenskih jezika na srpski, slovenački, bugarski i makedonski, uz napomenu da su administrativnim putem u novonastalim državama novim imenima hrvatski, bosanski i crnogorski nazvane varijante srpskog jezika.

Zoran Pašalić preporučuje da se povuče iz upotrebe udžbenik za srpski jezik u kome je u podeli južnoslovenskih jezika navedeno da se Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci koriste srpskim jezikom, ali da ga nazivaju hrvatskim, bosanskim i crnogorskim,  jer su time povređena prava nacionalnih manjina

Predlog Ranka Bugarskog, penzionisanog profesora Filološkog fakulteta  u Beogradu, da se kod „tradicionalne podele južnoslovenskih jezika na srpskohrvatski, slovenački, makedonski i bugarski, doda da je po raspadu Jugoslavije mesto administrativno ukinutog srpskohrvatskog jezika zauzimaju srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski”, deluje politički korektno. Može čak da zadovlji HNV i BNV i zaštitnika građana Srbije, ali je teško zamisliti da će ga prihvatiti srpski lingvisti, koji se drže za istorijsku činjenicu da je i sam srpskohrvatski jezik nastao administrativnim putem od srpskog jezika. Potpisujući Bečki književni dogovor sa hrvatskim kolegama 1850. godine o  zajedničkom jeziku na temeljima srpskog, srpski književnici su prihvatili da se njihov jezik unese u dogovor o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku kao južno narječje, a da Vuk Karadžić, kao najveći autoritet južnog narječja napiše zajednička pravila novog književnog jezika. To da se prizna kao poseban jezik, kažu srpski lingvisti, neće da može.

Pitanje je da li neće da može. Iz Hrvatske vać sada stižu upozorenja da Srbija neće prekoračiti prag EU ako ne prestane da u svoju književnost svrstava Marina Držića, na primer. Matica hrvatska je oštrim saopštenjem osudila izdavanje Držićevih izabranih dela u ediciji Deset vekova srpske književnosti, u kojoj je Držić predstavljen kao srpski dramaturg i pesnik rimokatoličke vere, najveći pisac renesansnog Dubrovnika. Matica hrvatska kaže da je „Držić hrvatski književnik, najznačajniji pisac hrvatske renesanse”, koga Srbija bezočnom krađom i otimačinom svrstava u svoju kulturnu baštinu, i danas kao i tokom dva veka, počev od Vuka Karadžića.

Pre Bečkog književnog dogovora, Hrvati nisu imali ni jezički most do dubrovačke književnosti, uspostavili su ga tek prihvatanjem srpskog južnog narječja za svoj književni jezik. To poštuju i neki savremeni hrvatski pisci, poput Miljenka Jergovića, koji ne vidi zašto dubrovačka književnost ne bi bila zajednička kulturna baština Srba i Hrvata.

Priča se, nepotvrđeno, da je utemeljitelj današnje hrvatske države svojevremeno na bizaran način tešio sunarodnike ožalošćene rušenjem Starog mosta u Mostaru, kada je taj most srušila HVO novembra 1993, rečima da će Hrvatska sagraditi još stariji most. Nema nikakve sumnje da će do dubrovačke književnosti biti sagrađen još stariji most od srpskog  južnog narječja iz Bečkog književnog dogovora i da Srbija neće prekoračiti prag EU dok se ne odrekne dubrovačke književnosti.

Osim ako HNV zatraži od zaštitnika građana Srbije Zorana Pašalića da i Marina Držića stavi na spisak povređenih prava hrvatske nacionalne manjine i tako podigne hrvatsku rampu pred Srbijom.