05.03.2020.
Kolumna: Četke & Metle

SADA & OVDE

Pra­znik ko­ji to ni­kad ni­je bio

Ove go­di­ne Osmi mart pa­da u ne­de­lju. Baš ne­zgo­dan dan za za­po­sle­ne, ali na­me­stio se mno­gim po­slo­dav­ci­ma. Mo­gu da se pra­ve lu­di i za­o­bi­đu sit­ne po­klo­ne ili iz­vo­đe­nje na ru­čak za­po­sle­ni­ca. Šta ćeš, kad se ne ra­di.

Osmi mart je ina­če bio pra­znik, ako se ta­ko uop­šte mo­že zva­ti, ko­ji je pra­ti­lo naj­vi­še li­ce­mer­ja. Čak i u so­ci­ja­li­zmu ko­ji je na­čel­no pro­kla­mo­vao jed­na­kost že­na i mu­ška­ra­ca. Ši­pak smo bi­li jed­na­ki, uo­sta­lom kao i da­nas. Ipak, so­ci­ja­li­zam ko­ji smo ži­ve­li u SFRJ ni­je bio po­tro­šač­ko dru­štvo u onoj me­ri u ko­joj da­nas na­še dru­štvo to je­ste. Bi­lo je za Osmi mart sit­nih po­klon­či­ća, ne­kih pu­to­va­nja za one iz vi­ših kla­sa tog bes­kla­snog dru­štva i na­rav­no po­klo­na za uči­te­lji­ce i osta­li obra­zov­ni ka­dar. Ali, ni­šta po­seb­no. Ni­je još uvek po­stao „tr­go­vač­ka fo­ra“, kao što je to da­nas. Kao što je Dan za­lju­blje­nih, Bo­žić, Us­krs, sve sla­ve … Svi ti pra­zni­ci su do­bi­li na po­pu­lar­no­sti naj­vi­še zbog že­lje tr­go­va­ca da ne­što uća­re u te da­ne. Su­šti­na se iz­gu­bi­la, ako je uop­šte bi­lo, po­sta­lo je bit­no da se ne­što po­tro­ši, ku­pi, po­klo­ni … Pa otud i te re­kla­me, po­pu­sti, kon­cer­ti, či­tav cir­kus oko Osmog mar­ta za ko­ji ove mla­đe go­spo­đe i go­spo­đi­ce poj­ma ne­ma­ju ni šta je ni ot­kud on u na­šem ka­len­da­ru. Ni­su ni ne­ka­da­šnje dru­ga­ri­ce mno­go ma­ri­le za su­šti­nu, ali su­šti­na ovog da­na je bi­la utka­na u obra­zov­ni si­stem pa si hteo ili ne mo­rao zna­ti za­što se obe­le­ža­va Osmi mart.
Da­nas ne mo­raš. A i ne tre­ba, ka­ko mi se či­ni.

Da­nas že­ne ži­ve u sa­svim dru­ga­či­jem ide­o­lo­škom po­ret­ku. Nji­ho­ve maj­ke i po­ko­ja ba­ba su ima­le mno­go vi­še slo­bo­de i iz­bo­ra ne­go što će one ima­ti dok su ži­ve. Ne­ka­da­šnji kul­tu­ro­lo­ški i ide­o­lo­ški mo­del je do­no­sio eman­ci­pa­ci­ju i obra­zo­va­nje za žen­sku če­ljad, a ovaj da­nas je svo­di na su­pru­gu, maj­ku, do­ma­ći­cu, ma­ši­nu za ra­đa­nje. Biv­ši mo­del je že­nu iz­veo iz ku­će, ovaj da­nas že­nu vra­ća u ku­ću. Ali, ni­šta ni­je cr­no be­lo. Ima raz­li­ke ko­ja po­ti­če od du­bi­ne dže­pa. Po­sto­je bo­ga­ti slo­je­vi dru­štva u ko­ji­ma se ne­gu­je stav da že­na ne tre­ba da ra­di. Što da ra­di kad muž do­volj­no za­ra­đu­je i za de­cu i za nju, za nje­ne pe­di­ki­re, ma­ni­ki­re, fri­ze­re, sa­u­ne, pu­to­va­nja. Kad že­na ima do­volj­no nov­ca ko­ji joj muž obez­be­di sa­svim le­po mo­že da uži­va i tro­ška­ri. Kao u ame­rič­kim fil­mo­vi­ma. Kad se uda, da­je ot­kaz. Dru­ga je stvar sa si­ro­ma­šnim slo­je­vi­ma, tu že­na mo­ra da ra­di. Ali, za­jed­nič­ko i jed­noj i dru­goj, i onoj ko­ja se bo­ga­to uda­la i onoj ko­ja ni­je je su­ža­va­nje mo­guć­no­sti iz­bo­ra i na­me­ta­nje pa­tri­jar­hal­nog obra­sca u kom je za že­nu uspeh ako ne mo­ra da ra­di. Rad je za si­ro­ma­šne že­ne. Bo­ga­te su iz­dr­ža­va­ne.
Da se raz­u­me­mo, ne­mam ni­šta pro­tiv, sva­ko tre­ba da bi­ra, ali pi­ta­nje je ko­li­ka nam je slo­bo­da iz­bo­ra i šta nam se po­ru­ču­je sa vr­ha dr­ža­ve, iz cr­kve iz in­sti­tu­ci­ja ko­je su valj­da ne­ka eli­ta ovog dru­štva. Zna­te i sa­mi šta, da ne pre­pri­ča­vam pri­če o be­loj ku­gi i de­mo­graf­skoj pro­pa­sti Sr­bi­je.

Ta de­mo­graf­ska pro­past ne­ma ni­ka­kve ve­ze sa že­na­ma, tvr­dim i bra­ni­ću taj stav dok me ima, ne­go upra­vo sa mu­škar­ci­ma ko­ji­ma to su­per do­đe kao iz­go­vor da že­ne po­no­vo ve­žu za špo­ret, kre­ve­tac i su­do­pe­ru.

Ali, slo­bo­du ni­ko ni­kom ni­je dao ni po­klo­nio. Slo­bo­da se osva­ja. Po­ne­kad uz žr­tve i gu­bit­ke. Me­đu­tim, stvar je u to­me što ovaj mo­del tu slo­bo­du i ne afir­mi­še. I za ko­ju de­ce­ni­ju bi­će kao u ro­ma­ni­ma Mir Jam. Ali, šta ćeš? Za­i­ska­li ste, evo vam ga … ka­pi­ta­li­zam je to …

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.