Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
SADA & OVDE
Praznik koji to nikad nije bioOve godine Osmi mart pada u nedelju. Baš nezgodan dan za zaposlene, ali namestio se mnogim poslodavcima. Mogu da se prave ludi i zaobiđu sitne poklone ili izvođenje na ručak zaposlenica. Šta ćeš, kad se ne radi.
Osmi mart je inače bio praznik, ako se tako uopšte može zvati, koji je pratilo najviše licemerja. Čak i u socijalizmu koji je načelno proklamovao jednakost žena i muškaraca. Šipak smo bili jednaki, uostalom kao i danas. Ipak, socijalizam koji smo živeli u SFRJ nije bio potrošačko društvo u onoj meri u kojoj danas naše društvo to jeste. Bilo je za Osmi mart sitnih poklončića, nekih putovanja za one iz viših klasa tog besklasnog društva i naravno poklona za učiteljice i ostali obrazovni kadar. Ali, ništa posebno. Nije još uvek postao „trgovačka fora“, kao što je to danas. Kao što je Dan zaljubljenih, Božić, Uskrs, sve slave … Svi ti praznici su dobili na popularnosti najviše zbog želje trgovaca da nešto ućare u te dane. Suština se izgubila, ako je uopšte bilo, postalo je bitno da se nešto potroši, kupi, pokloni … Pa otud i te reklame, popusti, koncerti, čitav cirkus oko Osmog marta za koji ove mlađe gospođe i gospođice pojma nemaju ni šta je ni otkud on u našem kalendaru. Nisu ni nekadašnje drugarice mnogo marile za suštinu, ali suština ovog dana je bila utkana u obrazovni sistem pa si hteo ili ne morao znati zašto se obeležava Osmi mart.
Danas ne moraš. A i ne treba, kako mi se čini.
Danas žene žive u sasvim drugačijem ideološkom poretku. Njihove majke i pokoja baba su imale mnogo više slobode i izbora nego što će one imati dok su žive. Nekadašnji kulturološki i ideološki model je donosio emancipaciju i obrazovanje za žensku čeljad, a ovaj danas je svodi na suprugu, majku, domaćicu, mašinu za rađanje. Bivši model je ženu izveo iz kuće, ovaj danas ženu vraća u kuću. Ali, ništa nije crno belo. Ima razlike koja potiče od dubine džepa. Postoje bogati slojevi društva u kojima se neguje stav da žena ne treba da radi. Što da radi kad muž dovoljno zarađuje i za decu i za nju, za njene pedikire, manikire, frizere, saune, putovanja. Kad žena ima dovoljno novca koji joj muž obezbedi sasvim lepo može da uživa i troškari. Kao u američkim filmovima. Kad se uda, daje otkaz. Druga je stvar sa siromašnim slojevima, tu žena mora da radi. Ali, zajedničko i jednoj i drugoj, i onoj koja se bogato udala i onoj koja nije je sužavanje mogućnosti izbora i nametanje patrijarhalnog obrasca u kom je za ženu uspeh ako ne mora da radi. Rad je za siromašne žene. Bogate su izdržavane.
Da se razumemo, nemam ništa protiv, svako treba da bira, ali pitanje je kolika nam je sloboda izbora i šta nam se poručuje sa vrha države, iz crkve iz institucija koje su valjda neka elita ovog društva. Znate i sami šta, da ne prepričavam priče o beloj kugi i demografskoj propasti Srbije.
Ta demografska propast nema nikakve veze sa ženama, tvrdim i braniću taj stav dok me ima, nego upravo sa muškarcima kojima to super dođe kao izgovor da žene ponovo vežu za šporet, krevetac i sudoperu.
Ali, slobodu niko nikom nije dao ni poklonio. Sloboda se osvaja. Ponekad uz žrtve i gubitke. Međutim, stvar je u tome što ovaj model tu slobodu i ne afirmiše. I za koju deceniju biće kao u romanima Mir Jam. Ali, šta ćeš? Zaiskali ste, evo vam ga … kapitalizam je to …