Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
IZVESTAN POGLED
Novogodišnji intervjuAko su neki očekivali da ovih dana ugledaju novogodišnji intervju Aleksandra Vučića na javnom servisu ili daj Bože Pinku, neka sačekaju dogodine. Novogodišnji intervju iz dva dela (obiman, kako mu i priliči), objavljen je na sajtu Espreso.rs, pa verni čitaoci su imali mesto na kome da nađu, šta predsednik Srbije misli o brojnim bitnim stvarima. Kao što su: o protestima na beogradskoj štrafti, odlasku mladih stručnjaka iz Srbije, korumpiranom pravosuđu, protestima „Pravda za Davida“, Slobodanu Miloševiću, Zoranu Đinđiću, Tomislavu Nikoliću i mnogim drugim stvarima. Oni koji su radili ovaj grandiozni intervju, zaboravili su da neka od pitanja koje su postavili Aleksandru Vučiću, postave bar nekima iz redova takozvane opozicije u Beogradu. Jer, meni zaista nije jasno, šta tu rade likovi poput Đilasa, Jeremića i sličnih njima.
Jer, ako se protesti građana u Beogradu održavaju zbog toga da bi se pojedinci vratili u institucije, onda to ima smisla (sa dobrim delom toga se, mislim, slaže i predsednik Srbije), ali ako je tako, zašto onda na ulici (zajedno sa građanskom Srbijom) viđamo svakodnevno i lidere opozicije. Zar građani nisu 2012. godine, što protiveći se, što uz pomoć belih listića, jasno rekli da danas opozicione vampire prošlosti više ne žele da vide. Naravno. Uvek ima onih, koji će u svom tumačenju ovoga što se dešava na ulici, reći da do nijedne promene na ulici ne biva bez politike, odnosno da je politika ta koja definiše stvari. Ali, ako je i tako, onda svakako ljudi koji treba da definišu zahteve za promenama, ne nogu biti oni koji su upravo zbog toga bili smenjeni. Jer šta možemo novo čuti od njih? Da neće više nikad raditi ono što su radili, majke mi, te da zbog toga treba da im oprostimo i da ih pripustimo da nas ponovo jašu. Možda još gore, jer zamislite samo kako u politici deluje povratak Džedaja.
Ili možda u Srbiji ovolickoj više nema ljudi koji hoće i(li) mogu da se bore za neka pitanja, a da to nisu ni Đilas, ni Jeremić i drugi iz tog tabora. Još mi jedna stvar kod tzv. opozicije ostaje nejasna: da li se oni bore za ono što traže građani, ili se takmiče ko će biti bolji Vučićev poslušnik. Neke su mi stvari tu potpuno nejasne. Jer, i Jeremić i Đilas se za svoje mesto bore tako što ne daju Kosovo (kao Vulin ili Stefanović), iako je baš za vreme njihove vladavine južna srpska pokrajina konačno predata Šiptarima. Uostalom, ako ne veruju u to, neka se uvere tako što će otići na Kosovo i tamo uspostaviti vladavinu srpskih zakona i uniformi. Zanimljivo je i to što (po Đilasi u Jeremiću) lažna opozicija koju predvode Čeda i Čanak, upravo očekuju od Vučića da sa kosovskim Albancima nađe zajednički jezik.
Inače, vladajuća stranka u odnosu na opoziciju, lažnu ili pravu, ima nešto o čemu ovi potonji mogu samo da sanjaju. To je broj članova, kojih SNS ima kao nekada Savez komunista. Taj broj omogućuje jedan relativno komotan odnos SNS-a prema drugima. Jedna od tih stvari, ako ne i najvažnija, svakako jeste pravljenje kadrovske slike. Zahvaljujući njoj, SNS već duže vremena svoje redova popunjava bivšim drugovima Dragana Đilasa, koji su od njega napravili otklon. Gde su bili Vesić, gde Mali, Brnabić ili Nedimović, pre nego što su postali Vučićeve uzdanice? Uostalom, zar nije recimo Branislav Nedimović, ministar poljoprivrede, još odavno rekao da Predrag Vuković, predsednik šidske opštine, nije jedini prvi čovek opštine koji će ostati bez funkcije u Sremu. Ali, ako je tako u Sremu, zašto ne bi bilo nešto slično u ostalim regionima?