Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
U mitrovačkoj Biblioteci Gligorije Vozarović prvog dana marta predstavljena je knjiga Islednik Dragana Velikića, ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade. U ovoj knjizi autor popularnih i nagrađivanih romana Via Pula, Astragan, Hamsin, Severni zid, Danteov trg, Slučaj Bremen, Dosije Domaševski, Ruski prozor i Bonavia, donosi priču o otkrivanju svakodnevice majke glavnog junaka, inače pisca, nakon njene smrti.
Vest o majčinoj smrti zatiče pisca u Budimpešti i postaje povod za otvaranje emotivne crne kutije, za rasplitanje višeslojnih priča i detektivsko pronicanje u svakodnevicu vremena koje više ne postoji, stoji u izdavačkoj preporuci za Islednika. Ova knjiga sadrži ono po čemu je Velikić prepoznatljiv: savršen osećaj za detalj, jezičku preciznost, briljantno izbrušen stil. Roman o majci postaje autopoetička ispovest, ali i povest o zemlji i ljudima kojih više nema.
M NOVINE: Roman jeste ispovedni roman o detinjstvu i uspomenama, ali on je ujedno i povest o zemlji, ljudima i vrednostima kojih više nema. Koliko Vam je bilo važno da obradite sve ove motive?
DRAGAN VELIKIĆ: Kao što ja ne znam kako je izgledao London 40-ih, 50-ih godina prošlog veka kada je tamo živeo Crnjanski, zahvaljujući Romanu o Londonu, svako ima svoju verziju tog vremena i prostora i tog grada, i sve su to istinite verzije. Ta knjiga je toliko upečatljiva, takve knjige koje kao čitalac volim da pročitam, i napišem. Ko god bude čitao moje romane videće da je to Pula tih godina, da su to vozovi tih godina, da je to Beč 90-ih, da je to Budimpešta u vreme bombardovanja, da je to Beograd 50-ih, 60-ih, 70-ih. Sve moje knjige imaju precizne prostorne i vremenske koordinate.
Traganje Vas u romanu vodi od Beograda do Pule, Rovinja, Raše, Rijeke, Soluna, Novog Sada, Budimpešte… Zašto je bilo bitno pisati o svim ovim mestima i prošlim vremenima?
Zato što poznajem te gradove, zato što imam kontekst sa tim gradovima. Što bih ja pisao o Madridu u kojem nikad nisam bio, a ne o Budimpešti u kojoj sam živeo. Meni ništa logičnije od toga da moji junaci žive, borave i prolaze kroz gradove i prostore kroz koje sam i ja prolazio. Kako mogu da pišem o nečemu što ne poznajem. Ne poznajem Novi Sad onako kako poznajem Pulu, ali i taj dašak poznavanja je značajan, na kraju krajeva u kontinuitetu sam dolazio u taj grad. Važan je i zbog Tišme, koji je tu jedan epizodni lik, čovek sa kojim sam se ja, neću da kažem družio, ali koga sam sretao i sa kojim sam imao jedan živ odnos i mislim da je to bio odnos nekog poštovanja sa moje strane, ali i ljubavi, i mislim da je i on mene voleo.
Zbog čega se odlučujete da pišete o majci, ne samo Vašom, nego o svim majkama?
Bio sam upućen na majku, moj otac je bio pomorac i bio je odsutan, pa je majka preuzimala akreditive i oca i nekog autoriteta, tako da je to bio razlog. Mislim da je, bez obzira da li se radi o spisateljici ili piscu, majka dosta jedan klizav lik, zato što postoji uvek mogućnost da pišući o majci uletite u neki sentiment, neku patetiku, banalnost. Majka je biće koje vam da život, a svi aspekti koje sam ja hteo da prikažem upućuju na jedan složen odnos. Svi su odnosi između dece i roditelja složeni. Nemate sa poštarom složen odnos, ukoliko nije ljubavnik. Poštar može da vam bude simpatičan, da ga vaš pas u dvorištu napada i da vas on zbog toga ne voli. Ali odnos majka – otac – deca, to su najsloženiji odnosi i zato mi je majka bila pogodna. A i inače je lik, mislim da je to rekao Tihomir Brajović, koji je majka svih majki. Mnogo nepoznatih ljudi mi na književnim večerima prilazi i kaže mi, e to je ista moja majka. To znači da sam negde prišao i uspeo iz svih aspekata da izvučem i približim taj lik, da živi.
Islednik hrabro govori o onome o čemu bismo radije ćutali. O čemu Srbija ćuti?
To je tačno, ne možemo se praviti ludi. Da se stvari ne bi ponovile, one se ne smeju stavljati pod tepih. Sve što ide pod tepih, to kad tad izroni onda kada ne očekujemo. Jednostavno, godine o kojima ja pišem su bile takve, ja ne arbitriram, ja nisam sudija, ali iznosim sve aspekte vremena. Naravno, većina ljudi je takva da se povinuje onako kako vetar duva. Pa znate šta, treba to i reći. Ne spočitavati u smislu popovanja, ali izvinite treba to reći. Pojavljuje se opet priča da mi prosto hoćemo autoritet da bi sa sebe skinuli odgovornost, lakše je kada drugi odlučuje. Ali zato književna dela, zato filmovi, zato pozorišne predstave, da podsećaju, to je bitno. Ako nema sećanja, onda se sve loše može ponovo, u još goroj varijanti.
Izjavili ste da kada bi morali da birate čega da se odreknete, pisanja ili čitanja, Vi bi se odrekli pisanja. Šta piscu znače čitaoci?
Nije poza, ja ne znam kako bi pisao da ne čitam. Zašto pišete? Ja ne mislim o čitaocima kada pišem, taman posla da se ja bilo kome udvaram, ali u mom slučaju ja sam uvek znao da zaslužujem širu čitalačku publiku, prosto takav sam. Ono što pišem, znam da obuhvata, dodiruje jedan širi krug ljudi, međutim, to je već i pitanje kritike. Nagrade su te koje skrenu pažnju, da sam dobio NIN-ovu nagradu za svoj prvi roman Via Pula, sigurno da bi do te publike došao ranije, ali ja sam do te široke publike stigao i to jeste važno, jer je to neka vrsta edukacije. Vladimir Nabokov je rekao: Ja pravim svog čitaoca, tako i ja isto mislim da podižem nivo čitalačke publike, to je činjenica. Kada je nešto štampano u 30.000, 40.000 primeraka, kao što je slučaj sa Islednikom i nastavlja dalje da se štampa, ja sam znao da sam napisao knjigu koja će imati čitaoce. Do sada nije postojao konsenzus o mojoj najboljoj knjizi, ima ljudi koji vole Astragan, neko Via Pulu, ali mi se čini da je ovaj Islednik postigao konsenzus i to mi je veoma drago.
Za razliku od mnogih nazovi pisaca, Vi o svemu što pišete se prethodno jako dobro informišete. Da li možda zbog toga dugo pišete svoje knjige?
Roman je vreme sam po sebi i ne verujem da se može pisati brzo. Postoje naravno slučajevi, to je sve od pisca do pisca. Ima pisaca koji skupljaju građu, pa onda prave plan, pa onda dođe ona realizacija kada samo pišu. Ja nisam od tih, ja više ličim na pesnike, krećem iz neke atmosfere i u suštini nemam unapred neki plan i zbog toga to pisanje traje duže. Jer se u toku pisanja menjam, ja faktički i ne znam gde idem, veoma jasno osećam kakva bi ta knjiga trebala da bude, atmosfera, imam boju knjige i vidim taj svet moje buduće knjige, mog budućeg romana u komadu. To onda duže traje, ja nikad svoju ni jednu knjigu nisam unapred imao. Kada se setim Via Pule, to što je ta knjiga trebala da bude nema veze sa onim što je na kraju ispala. Astragan i Dosije Domaševski su rađene po planu, ali Bonavia, Ruski prozor i Islednik su knjige koje su bile mučenje, ostavljao sam, počinjao, nisam ih lako napisao, jer sam osećao kako to u finalnoj verziji treba da bude. Ne pravim kompromise, nikad nisam pravio kompromise, knjiga mora da bude onakva kakva ja osetim i da kažem e sad je to to.
Biljana Selaković