Atomski zdesna
Atomski zdesna i atomski sleva bile su naredbe tokom pešadijske …
U godini koja je na izmaku, budžet Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje iznosio je 2,2 milijarde dinara. Kako u intervju za M NOVINE ističe Slaviša Grujić, pokrajinski sekretar za kulturu i javno informisanje, budžet za narednu godinu je tek u izradi, ali kako sada stvari stoje, u 2016. godini će znatno manje novca biti za kulturu i informisanje, što svakako nije ohrabrujuća činjenica.
Grujić je za M NOVINE govorio i o realizaciji projekata u oblasti kulture u ovoj godini koje je pomogao njegov Sekretarijat, a osvrnuo se i na privatizaciju vojvođanskih medija.
M NOVINE: Kako ocenjujete učinak Sekretarijata na čijem ste čelu? Da li su do kraja realizovani kapitalni projekti u kulturi?
SLAVIŠA GRUJIĆ: Imali smo više kapitalnih projekata, a kada konkretno govorimo o projektima koji su vezani za Srem, prva faza radova na zgradi Kasine u Vrdniku je završena i uskoro očekujem primopredaju. Ostalo je da su unutra sredi parket i grejanje. Što se tiče Galerije slika „Sava Šumanović“ u Šidu, oni su dobili sredstva za proširenje galerijskog prostora i koliko čujem od direktorice to će biti realizovano u skorijem roku. Kada govorimo o Vrdničkoj kulu, tamo su postavljene dve sonde, s obzirom da je utvrđeno da je sama površina kule kud i kamo veća nego što se očekivalo. Raskrčen je gornji deo i sada se pokušava da se utvrdi gde su zapravo granice, kako bi se najverovatnije sledeće godine radilo nešto više oko Vrdničke kule. To bi bio plan Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Radili smo u Vojvodini projekat revitalizacije Muzeja Batinske bitke kod Bezdana, završava se prva faza adaptacije dela stare kasarne u Senti gde će biti smešten Zavod za kulturu vojvođanskih Mađara i Istorijski arhiv. Isto tako se priprema da se uredi stara graničarska zgrada za Muzej banatskih militara u Tomaševcu u Banatu. Nedavno smo napravili zvaničnu primopredaju Tekelijanuma u Budimpešti, gde je urađen ogroman deo posla. Nastavili smo realizaciju projekta „Rehabilitacija Franjevačkog samostana u Baču“, čiji je nosilac pokrajinski Zavod za zaštitu spomenika kulture, u saradnji sa Fondom „Vekovi Bača“. Pomogli smo oko Sinagoge u Subotici i to će biti višegodišnji projekat. To su krupni projektu, a radili smo i u Mađarskoj, Rumuniji, u Dalmaciji vezano za manastir Krku, objekat Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji. Pored ovih investicija, imali smo i programske aktivnosti. Sa Galerijom Matice srpske smo imali izvanrednu saradnju, završili smo projekat sa italijanskom regijom Ubrija i sada postoji ponovo ideja da se otvori taj projekat u budućnosti. Galerija Pavle Beljanski je imala sjajnu izložbu u Hrvatskoj, izložba „Kolekcija Pavla Beljanskog: biseri moderne“ otvorena je u Umetničkom paviljonu u Zagrebu. Sa druge strane oni su poslali svoju izložbu „Miroslav Kraljević i sledbenici“ Moderne galerije iz Zagreba, koja je početkom decembra otvorena u Spomen zbirci Pavle Beljanski u Novom Sadu. U toku je u Galeriji Matice srpske izložba „Albreht Direr i njegovi savremenici“, koju smo pomogli. Imali smo prilično jak festival Šekspir fest u Čortanovcima u Sremu, koji je dobio pozitivne kritike, Beogradski festival igre je otvoren u Novom Sadu, čime smo pokazali da se sve može uraditi iako i sam naziv kaže drugačije. Tako da možemo kazati da je bilo mnogo toga iza čega i dalje ponosno stojimo. Ono što nas sve može da dovede u jako lošu situaciju je budžet za 2016. godinu, koji se trenutno radi i koji je prilično skresan. To može u mnogo čemu da ugrozi štošta u sledećoj godini, ali hajde da ga prvo izglasamo, da vidimo da li će on biti takav. U svakom slučaju biće rigorozno skresan, samo ne znamo još šta će to konkretno značiti.
Spomenuli ste izložbu „Albreht Direr i njegovi savremenici“, koju je prvo videla publika u Beogradu pa zatim publika u Novom Sadu, zahvaljujući zajedničkim zalaganjem više ustanova. Tu je i Beogradski festival igre, koji je otvoren u Novom Sadu. Da li je ove godine saradnja Pokrajine i Republike bila zadovoljavajuća?
To je bitno, da imamo sa kolegama tu vrstu odnosa. Prvo, preskupo je da neko donosi sam tu izložbu, ovako ispada jeftinije, a druga stvar je i mogućnost da veći broj stanovnika u Pokrajini vidi ono što je u Beogradu i obrnuto.
Na kraju kalendarske godine se svode računi i prave planovi za sledeću godinu. Koje će to projekte iz oblasti kulture u 2016. godini podržati i pomoći Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje?
Mi smo prošle godine imali pristojan budžet za kulturu – 2,2 milijarde dinara. Ali nama skoro 1,6 milijardi čine plate za 13 ustanova čiji smo mi osnivač, pomažemo zavodima, nacionalnim zajednicama, medijima, tako da na kraju ogroman deo tog kolača čine sredstva kojima mi jednostavno ne upravljamo, kao kroz konkurse. Našim ustanovama pomažemo tako što pomažemo njihove premijere, izložbe i razne aktivnosti, koje bi možda bile zanimljive u toku sledeće godine. Znam da je Srpsko narodno pozorište htelo da uradi jako dobru predstavu „Na Drini ćuprija“, Zavod za zaštitu spomenika kulture je hteo da radi van Srbije, na Hilandaru i na jednoj crkvi u Istri u Peroju. Za narednu godinu su bile predviđene i neke izložbe, ali sve zavisi od toga koliko će para biti. Ako budžet bude tako rigorozan kao što su rekli da će biti, ja se bojim da je mrka kapa i za projekte i za konkurse. Da se nadamo da se to neće desiti, ali kako sada stoje stvari nije dobro.
Često ističete kako su kultura i informisanje jedan od stubova na kojima država počiva. Da li i država misli isto tako?
Ono što iznosim je moje mišljenje i naravno kao neko ko se bavi kulturom, ko se bavi informisanjem, sigurno neću tvrditi da su kultura ili informisanje važniji na primer od zdravstva. Ali isto tako se neću složiti sa time da kultura i informisanje nisu važni. Naravno da ću da ističem važnost kulture i informisanja i boriću se za to da kultura i informisanje dobiju sredstva. Velika stvar je da se kultura u Srbiji i u Vojvodini uvažava, i uvažava se. Međutim, činjenica je da sredstava ima malo i kada pogledate gde mi moramo da uložimo pare i gde zapravo velika sredstva odlaze, da su to plate i onaj osnovni nivo rada, onda shvataš da moraju postojati značajno veća ulaganja, a to je u ovom trenutku nemoguće, s obzirom da para ima koliko ima. Sada imamo prepirku na nivou Pokrajina – Republika, vezano za to da li je sedam odsto koje sleduju Pokrajini iz republičkog budžeta malo ili nije, ili bi trebalo da bude više. I ako mene interno pitate trebalo bi da bude više od sedam odsto, ako pitate da li je ovo sada dovoljno, nije. Da li treba uvažiti činjenicu da je u zemlji teško, da. Ali činjenica je da Pokrajina mora da ima svoje stabilno finansiranje, moraju da se opredele ozbiljna sredstva, jer je Pokrajina deo Republike Srbije. E sad ta politika koja se vodi, pogotovo sad pred izbire, ne govorim sad o tome da li je tu ova ili ona strana u pravu, mi prosto govorimo da se sve to odražava na razne segmente, a ono što mene brine su kultura i informisanje.
Završena je privatizacija medija, mnogi lokalni mediji su dobili nove vlasnike, ali ima i onih koji nisu privatizovani, jer nije bilo zainteresovanih da ih kupe. Kako je iz Vašeg ugla protekla privatizacija? Kako komentarišete to što je Radio Šid skuplje prodat od Studija B?
Za Radio Šid ne znam, mogu da govorim samo o onom što sam čuo, rekla kazala, što nije fer. Ali što se same privatizacije tiče po meni, u trenutku kada nemamo definisano informisanje na lokalnom nivou, govorim o onome čime se bave recimo radio stanice, a to je da informišu o svim aspektima življenja i sve ono što građane zanima, jedan privatnik će imati svoju računicu i to mu ne može niko osporiti. Njegova računica kaže ja ne mogu da izveštavam dan i noć o kulturi, infrastrukturi, moram svoj program da prodam. E tu je pitanje da li građani ovom privatizacijom dobijaju sve ono što su imali ranije, a to je ključna informacija. Ja bih voleo da se to pokaže dobro, ali isto tako znam da se nije pokazalo dobro. U nekim gradovima su kompletno nestali lokalni mediji, u Novom Bečeju recimo, u nekim mestima kao što je Kovin nestala je višejezičnost. To opet nije pitanje samo toga nestaće mađarski ili slovački jezik, može da se desi i obrnuto, da nestane srpski jezik. Problem je veliki, država je krenula sa time da se privatizuju mediji i da će to navodno da pomogne da se informiše nepristrasno i tako dalje. I to zavisi od uređivačke politike konkretnog medija, da li je to stvarno nepristrasno ili nije. Mogao si da imaš medij u vlasništvu lokalne samouprave pa da bude mnogo nepristrastan, a mogao si da imaš medij koji totalno odražava, stopostotno odražava, interese vladajuće strukture. Na lokalnom nivou i toga je bilo. Privatnik takođe može pokušati da zadrži svoju nezavisnu ulogu, može koliko god da je teško, a može i da je ne zadrži, može i on da ima neke svoje interese, političke. To je klackalica. Šta se time dobija, teško je reći, ali već vidimo šta se time gubi.
Konkursi za sufinansiranje medijskih projekata su bili raspisani u gotovo svim vojvođanskim lokalnim samoupravama. Šta mislite, da li su lokalne samouprave sufinansirale prave medijske projekte? Koliko ste zadovoljni projektima koje je pomogla Pokrajina?
Što se tiče konkretno našeg Sekretarijata, mi smo radili po pravilniku koji je donelo Ministarstvo kulture i javnog informisanje, odnosno naš konkurs su vodili predstavnici novinarskih udruženja i oni su opredeljivali pare, a ja sam potpisivao. To je priznaćete malo nelogična situacija, gde ja treba da potpišem ono što drugi reše, ali evo. Tako da su oni na sebe preuzeli odgovornost za one projekte koji su prošli i za one projekte koji nisu prošle, za one medije koji su prošli i za one medije koji nisu prošli. Ja sam prihvatio činjenicu da verovatni oni kao medijski stručnjaci znaju bolje. Što se tiče lokalnih samouprava, bilo je raznih polemika, očigledno da se još mora raditi po tom pitanju, jer postoji i dalje nezadovoljstvo. Kako god da se formira komisija, raspodele pare, uvek se neko na kraju oseti pogođen. Postoji opet određena opasnost da ćeš ti kroz projekte uticati na uređivačku politiku. Postoji uvek opasnost, to je tako. Moramo biti iskreni, nije se ni u Evropi proslavilo baš to nezavisno novinarstvo.
Biljana Selaković