Konkurs za novinarsku nagradu „Vladimir Vlada Ćosić“
- 29.04.2022. | m-novine.com
Oni koji se razumeju u fudbal i koji su godinama pratili LSK-ove utakmice, kažu da je Dragan Vetmić (66) kao igrač bio pravo čudo. Da je bio prosto neverovatan na mestu centarhalfa, ali i na svim drugim pozicijama na kojima je igrao. Kod Vetmića nije stvar bila u brzini, visini ili fizičkoj snazi, već u poimanju fudbala. Intuitivno je osećao igru, jako dobro je znao da se postavi tako da ga je bilo gotovo nemoguće proći. Pored koga on stane, taj nije imao šanse. U celoj svojoj karijeri u kojoj je bio stub ne samo odbrane već i celog tima, a koja je trajala 20 godina, nikad nije dobio crveni karton. Saigrači kažu da je Vetmić bio jedan od najkorisnijih, ako ne i najkorisniji igrač kojeg je LSK ikada imao. Išao je glavom tamo gde drugi nisu hteli ni kopačkom, bio je izuzetno požrtvovan i kažu da je trčao više od svih. Ipak, i pored ogromnog znanja i majstorstva Vetmić je bio i ostao skroman čovek i na terenu i van njega.
Generacija LSK-ovih fudbalera kojoj je pripadao Vetmić je svakako bila omiljena u Laćarku. Dobro su igrali, van terena su bili dobri momci, ali ipak, publika im nikad nije praštala loše partije.
– Posebna je publika u Laćarku, baš specifična. I Laćarak je poseban. Kažu sad nema publike, pa i u naše vreme je isto bilo, kad igraš dobro, tu su, ne igraš dobro – nikog nema. Jako lako se publika odbije od stadiona, bar Laćarci. Nas su voleli, naučili smo ih na lep fudbal, ali čim malo slabije igraš odmah ih nema. To mi nikad nije bilo jasno. Pa dobro, malo ne ide, pa šta, biće bolje, ali ne, oni ne praštaju. Laćarak je takav i ne vredi, kaže Vetmić.
A sve je krenulo, kao što je tada bio i red, u osnovnoj školi, sa decom iz komšiluka i LSK-ovom igralištu, od pionira, preko podmlatka do prvog tima.
– Ja sam imao desetak godina kada sam došao iz Popinaca, tamo sam rođen i tamo sam živeo dok se nismo preselili u Laćarak. Odmah sam se počeo uključivati sa drugarima, jer gde smo mi mogli u to vreme, već na igralište. Kao dečica smo krenuli, to naše društvo i ostali smo zajedno sve ove godine. Moja generacija su Dragiša Panić, Rajko i Sloba Ninković, Dragojlo Filipović Fića, Mile Miladinović Pija, Branislav Pejnović Pene, Ivica Gombar. Dosta nas je bilo. Nama su uzori bili stariji igrači, Manja Vuletić, Milivoj Pokrajac Pinoja, Milan Drobac, Slobodan Jovanović Lelin, Miroslav Balašćak, Dragan Jovanović. Naša generacija je bila brojna, treneri su muku mučili kad treba da sastave tim. Ali tako je bilo i posle nas. Stasala je takođe dobra generacija, Vasa Pižuk, braća Divljak, zatim Babić, Pejović, Siba … Mi smo zaista bili dobri i držali smo klub, i šteta je što su mnogi igrači morali otići u druge klubove da bi igrali, i mlađi, a i stariji. Tako se to potrefilo. Bile su to dobre generacije. LSK-ov stadion je uvek bio pun, a kad smo išli na stranu bilo je više naših navijača nego domaćih, priča Dragan Vetmić.
DVA VETMIĆA, DVA NINKOVIĆA I IVA: Stoje Ivica Gombar, Zdrvako Vetmić, Sloba Ninković. Čuče Rajko Ninković i Dragan Vetmić
Po rečima Dragan Vetmića, njegovu generaciju je „stvorio“ Đorđe Milanković. Sa njima je počeo da radi u mlađim selekcijama i doveo ih do prvog tima, u kom je i sam postao trener.
– Dragiša Panić, moj kum Fića i ja išli smo jedne godine u „Partizan“ na probu, na poziv tadašnjeg trenera Vladice Kovačevića. I na toj probnoj utakmici ja sam čuvao Vasila Ringova, on je tada bio reprezentativac Jugoslavije, a golman je bio Rade Zalad. Na poluvremenu Kovačević menja Ringova jer ovaj ništa nije mogao da uradi na terenu, dobro sam ga čuvao. A Panić je tada neverovatno branio, kad se baci izjednači se sa prečom. Svi su gledali i pitali, odakle je ovaj došao? Ali, nije to tada bilo kao danas. U to vreme moj otac nije ni znao da ja igram fudbal. Nas su terali da završimo školu, da se zaposlimo, a ne da živimo od fudbala. Ja kažem idem u Beograd, kakav Beograd … Nisi smeo ni da kažeš da ideš. A i nama je bio važan Laćarak, i da igramo u svom selu. Bili smo poštovani, ne samo u Laćarku, već i u celom Sremu, Mačvi, Bačkoj. Tada su svi klubovi imali ponekog igrača, prvoligaškog kalibra, svi dojednog. Fudbal se volelo i igrao. Sad decu ne možeš naterati da rade, a bez rada nema uspeha, zaključuje Vetmić.
– Nas je Đorđe Milanković držao, iz podmlatka je on sa nama otišao u prvi tim. Đorđe je bio prvi koji me je pozvao u LSK. ’Ajde mali dođi, govorio mi je, i ja dođem pred svlačionicu, budem malo i pobegnem. Imao sam prevelik respekt prema tadašnjim igračima, gde ću ja sa njima. Đorđe je dolazio i kod nas kući raspitivao se kod mog oca, gde sam, a ja nisam smeo da kažem da sam pobegao. I tako, malo po malo, počeo sam da treniram. Kad je Miroslav Balašćak preuzeo tim, ja sam već napustio. Počeo je rat, mobilizacije… Bez treninga se nije moglo, sve se počelo raspadati. Tada sam prestao da igram za LSK i nikad više se nisam vratio, sa setom priča Vetmić i dodaje da su svi LSK-ovi treneri bili za poštovanje.
PRED UTKAMICU SA KOVINOM U KVALIFAIKACIJAMA ZA ULAZAK U VOJVOĐANSKU LIGU: Stoje slobodan Jovanović Lelin, Dragiša Panić, Dragan Jovanović, Moma Dronić, Bogdan Precep, Rade Čuković. Čuče Ivica Gombar, Vasa Pižuk, Rajko Ninković Cubra, Branislav Pejnović Pene, Dragan Vetmić
– Đorđe Milanković, Gojko Petropoljac Đusa, Branko Herceg, Mile Vuletić, svi bili pravi. Ne mogu se zaboraviti ni ljudi iz uprave kluba, Boško Ninković, Pančo Sevdinov Pandža, Zoran Kuzminac, Bane Milojević. Svi su oni voleli LSK i sve od sebe davali za LSK. I ne bi bilo tako dobrih rezultata niti dobrih igrača, bez tih ljudi. Imali smo odličnu opremu, redovno smo išli na pripreme. Letnje su bile praktično odmor za nas i naše porodice, a zimske su bile prave pripreme. I svi treneri su tražili da budemo fizički spremni, da puno radimo. Sećam se, Herceg nas je terao da trčimo kroz bašte između Crkvenog i Trećeg šora do Niske ulice, pa do auto-puta, na Generalni kanal do Save, pa kroz Ćukovac nazad na igralište. Kad se samo setim kako smo trenirali. A mi smo voleli, jedva smo čekali te treninge. Svi smo bili dobri porodični ljudi, dobri momci… Pomagali smo se međusobno, priča Vetmić i pominje doktora Šeika, koji je bio klupski lekar i sve činio za LSK-ove igrače, kao i medicinskog tehničara Nebojšu Šuljmanca kojima je i dan danas zahvalan.
Pominjući saigrače, Vetmić kaže da bi mu bilo žao da nekog izostavi i preskoči. Tokom godina, igrao je sa desetinama fudbalera, što njegove generacije, što onih starijih ali i mlađih.
– Na terenu bili smo kao jedan, znalo se ko šta, bili smo standardni. I sa mlađima je bilo dobro, bez problema. Ipak konkurencija je bila jaka. Moj kum Fića otišao na stranu da bi igrao. Mnogi stariji igrači su napuštali klub jer nisu hteli da budu rezerve nama, u to vreme balavanderima. Moram pomenuti Slobodana Jovanovića Lelina, sa njim nisam dugo igrao, ali bio je igračina. Znao je da te namesti, da te postavi, da ti kaže. Toliko je bilo dobrih igrača u LSK-u. Uvek se setim Ratomira Savića Acića i Vlade Malbašića koji su bili vrhunski, a od mlađih Gorana Stanića. To je bio strašan igrač. Tu je bio i Bora Vrsajković Šmajser koga smo mi doveli u prvi tim. On je do tada uglavnom igrao mali fudbal, a godinama je posle nosio klub i igrao za prvi tim. Mislim da je moja generacija baš bila dobra. Filipović, Miladinović, Rajko Ninković, Ivica Gombar, Branislav Pejnović Pene, sa kojima sam godinama igrao, kaže Dragan.
LSK je u to vreme primao jako mali broj golova zahvaljujući čvrstoj odbrani, dobrom golmanu i posebno tandemu Dragan Vetmić – Moma Dronić. LSK-ovi navijači pamte ovaj tandem i kažu da se to retko poklopi, da se dva igrača tako savršeno nadopunjuju i odgovaraju jedan drugom. Kažu takođe, da su Vetmić i Dronić bili poput Ria Ferdinanda i Nemanje Vidića u Mančester Junajtedu ili Kjelinija i Bonučija u Juventusu. Od primera sa domaćih terena pominju Jurišića i Miletovića iz Zvezde.
Novosadsko sremska liga u kojoj je LSK tada igrao po Vetmiću je bila najlepša liga i za klub i za Laćarak. To je bila četvrta liga u tadašnjoj Jugoslaviji. Timovi poput „Slavije“, „Kabela“, zatim oni iz Stare i Nove Pazove, Šida, Rume i drugih mesta iz Srema i južne Bačke bili su odlični i po meri LSK-a. Vetmić posebno apostrofira kao nezgodne, bačke klubove. Kaže, to je gazilo. Igrao se oštar, muški fudbal, intenzivno se treniralo i LSK je bio uhodana „mašinerija“. A u toj „mašineriji“ Vetmić je bio standardni prvotimac.
– Ja sam možda jedini igrač koji je igrao sve, od beka do krila. Najviše sam igrao halfa. Imao sam prirodnu kondiciju, voleo sam da sam bliže lopti. Počeo sam na beku, to je Đorđe Milanković tako postavio. Sećam se da je govorio da sam mali i sitan, pa me stavio na beka. Kod Mileta Vuletića sam prešao na halfa. E posle je bilo, gde fali, tu sam igrao. Znao sam i da dam gol, igrao sam i zadnjeg i centarfora. Kad je Ivica Gombar bio u vojsci, nije bilo špica. Trener je bio Branko Herceg i pred jednu utakmicu čita on sastav. Vidim ja nema mene na halfu, nema mene na krilu, i mislim se eto mene na klupi. Kad ono ja igram špica, svi se počeli smejati. I sećam se igrali smo u Salašu Noćajskom, a centarhalfa igrao Bogdan Radivojev Džeger. Sudarili smo se glavama Džegi i ja, on je posle nosio čalmu. Ali mi pobedimo, ja dam gol. Menjao sam Ivu na mestu špica dok nije došao iz vojske, seća se Vetmić.
Dve sezone je odigrao u mitrovačkom „Sremu“, u kom su tada igrali vrhunski igrači poput Radeta Ivanović.
– Meni je čast bila da igram u „Sremu“. Josip Zemko je tada bio trener i bila je to odlična ekipa, ali Laćarak i naše društvo, to nije imalo cenu i uvek me je vuklo da se vratim u Laćarak. Mi smo bili strahovito vezani i od nas dvadesetak niko nije napravio neku prvoligašku karijeru, svi smo ostali tu. Izuzetak su jedino Toma Divljak i Dušan Petković Duduš. Siguran sam, da nije bilo tog drugarstva među nama, ne bi bilo ni LSK-ovog uspeha. Ginuli smo jedan za drugog. Šteta je za Laćarak što sada nema publike na stadionu, šteta je i za LSK. U to vreme mi smo i na treninzima imali publiku. Dolazili su ljudi, po njih pedeset, da gledaju naše treninge. LSK je bio pojam, kod nas niko ispod tadašnje druge lige nije dolazio da igra prijateljske utakmice. I nosili smo se sa njima, nije tu bilo nekih katastrofalnih poraza. Sećam se da smo protiv Partizana jednom odigrali nerešeno 1:1, a drugi put smo ga pobedili 3:2. Tada je trener bio Ivica Osim i sve igrače je odmah posle utakmice oterao u autobus, ni na večeru im nije dao da dođu, koliko je bio ljut, smeje se Dragan.
Mali fudbal je specifičan i nama treneri nisu dali da igramo zbog nogu, teren je bio betonski i samim tim tvrd i dosta rizičan. Ali, voleo sam mali fudbal i dugo sam ga igrao. Ponosan sam na ekipe „Karioke“ i „Amadeus“ u kojima sam igrao. Ekipa „Amadeus“ je osvojila prvi mitrovački turnir. Redovno smo igrali na „Dnevnikovom“ turniru u Novom Sadu, i jedne godine smo izbacili ekipu „Vojvodine“ što je bilo pravo čudo. Za Vojvodinu su igrali Vujkov, Svilar i još neki prvotimci, a mi skupili ekipu iz grada i pobedili ih 6:1. Novine su pisale o tome, bila je to senzacija. Uvek smo bili spremni, čim neki malo bolji sponzor pozove, mi sakupimo tim. Redovno smo igrali i u Šapcu, Rumi, Šidu. Meni je slava 9. januar, i Slobi i Rajki Ninkoviću takođe, kao i Miletu Miladinoviću Piji. Svi slavimo Svetog Stefana, ali kad dođe vreme za utakmicu, ostavljamo goste i idemo na turnir da igramo. To je bilo tako, šta da radimo. Voleli smo to, seća se Vetmić i dodaje da već tri – četiri godine ne ide na mali fudbal jer ga koleno muči.
– Ipak, ostala je želja, i uvek me vuče. Bilo lepo i nezaboravno, i druženje i poštovanje, kaže naš sagovornik.
I nakon tih zlatnih godina, kada su dečaci u Laćarku maštali da postanu LSK-ovi prvotimci, a devojčice da se zabavljaju sa LSK-ovim fudbalerima, nastupilo je ovo novo doba. Doba digitalnih tehnologija, interneta, android telefona, kladionica. Sve manje dece trenira, sve manje dece se uopšte bavi sportom. A kako je to bilo u detinjstvu Dragana Vetmića?
IZ STAROG ALBUMA: Mija Lazarević, Andrić, Panić, Milan Drobac, Manja Vuletić, Gombar i Vetmić
– To je za ovo vreme bilo nepojmljivo. Nas na igralište dođe po stotinu. Trčiš da stigneš što pre, da dobiješ majicu. Jer ako ne dođeš na vreme ni tu majicu ne možeš dobiti, a kad dobiješ majicu, ti si već igrač. A sad je došlo vreme da nema igrača, deca neće da treniraju. Slabo sad nešto i idem na LSK-ov stadion, nekako sam razočaran, kaže Vetmić.
Vetmić je bio registrovan kao igrač do 1992. godine. Nakon toga dugi niz godina igrao je za veterane i kako sam kaže i to su bile lepe godine. Bilo je dobro društvo i igralo se iz ljubavi. I vraćajući sećanje na dane u LSK-u ne može da ne pokaže setu što je sve tako brzo prošlo, ali i ponos što je pripadao jednoj od najuspešnijoj LSK-ovoj generaciji.
– Nije bilo novca, ali je bilo svega drugog. I dobre opreme, i zapošljavanja, pomoći svih vrsta… Celo selo nas je volelo. Fudbal je ipak najsport. Igrali smo tolike godine, tu smo, gde smo, nismo se iskvarili. Bilo je dobrih momaka i sa strane, Vlada Malbašić, Predrag Marković Cuka, Mita Vučenović, Čuković. Svi su ti momci bili dobri i uklapali su se sa nama. Mada, dugo niko sa strane nije mogao da igra u Laćarku, bude malo pa ode. Kasnije je to promenjeno. Ali, LSK je ostao pojam, Laćarak je pojam. E, da mi možemo naš Laćarak da vratimo na mesto koje zaslužuje, da vratimo publiku. Mislim da ni novac nije toliko problem koliko to što deca neće više da rade, da trče, da igraju. A voleo bih da deca ponovo odlaze na igralište, da mogu da treniraju bez dinara i da deca iz Laćarka igraju za LSK, zaključuje Dragan Vetmić.
Svetlana Ćosić
Tagovi: