Konkurs za novinarsku nagradu „Vladimir Vlada Ćosić“
- 29.04.2022. | m-novine.com
Spuštena je zavesa na svetski fudbalski šampionat u Kataru. Iza nas je mesec dana navijanja, očekivanja, lepih poteza i golova, iznenađenja i kako to obično biva, razočaranja. Sa većinom muškaraca konačno se može pričati o stvarima koje nisu fudbalske. Da je Svetsko fudbalsko prvenstvo neopisivi spektakl, kakav je nemoguće dočarati posredstvom televizijskog signala uverili su se posetioci ovogodišnjeg Mundijala. Jedan od onih kojima se posrećilo da ove zime obuče navijački dres svoje države u Dohi bio je poznati mitrovački stomatolog dr Milan Maslać. Doktora Maslaća, ili Miću kako ga većina sugrađana oslovljava, znamo kao odličnog lekara specijalistu, pojca u crkvenoj pevnici, ljubitelja umetnosti i poezije, poštovaoca iskonskih nacionalnih vrednosti. Izuzev kruga njegovih prijatelja i poznanika, većina ljudi svakako ne zna da je Mića veliki ljubitelj fudbala – osvedočeni „Zvezdaš“, koji je na raznim stadionima ispratio neverovatan broj mečeva omiljenog kluba. Kao i većini fudbalskih fanova, želja mu je bila da se nađe na najvećoj svetskoj fudbalskoj smotri i podrži reprezentaciju Srbije. Okolnosti su htele da njegov prvi šampionat bude u nekoliko hiljada kilometara dalekom Kataru.
– Planirali smo odlazak na prošli šampionat koji je bio u Rusiji, ali kako se to često dešava u našoj reprezentaciji, smenjen je selektor Muslin, čovek koji je odveo ekipu na prošlo svetsko prvenstvo, tako da iz nekog našeg revolta nismo otišli. Kada je pre dve godine na čelo selekcije došao Piksi i reprezentacija je počela dobro da igra, ponovo se rodila želja da odemo u Katar, naravno sa nadom da ćemo tamo nešto napraviti, kaže Milan Maslać kome je saputnik u ovoj avanturi bio rođeni brat Predrag.
Peđa je inače navijač „Partizana“ a prema Mićinim rečima, nije baš takav fudbalski „fanatik“ kao što je on. Čim je izborena kvalifikacija Srbije na ovaj šampionat braća Maslać prave aranžman sa jednom beogradskom agencijom i spremaju se za petočasovni put u daleki Katar. U vreme boravka u azijskoj zemlji pratili su mečeve Srbije sa Brazilom i Kamerunom.
– Sve je bilo odlično organizovano. Mi smo zapravo boravili u Dubaiju, a do stadiona u Kataru trebalo nam je četrdesetak minuta leta na dan odigravanja utakmice. Šta da kažem i za Dubai i za Dohu…. To je stvarno jedna bajka. Dubai je grad koji je u poslednjih 30-40 godina iznikao iz pustinje. U Emiratima je inače sve podređeno turistima i gostima i nema nekih vidnih ograničenja o kojima se ovde pričalo, tako da je atmosfera bila krajnje opuštena. Tamo je sad turistička sezona sa idealnim temperaturama od 30 do 33 stepena pa smo iskoristili priliku da se okupamo na plažama Persijskog zaliva. Naravno, tu je i fascinantan pogled iz hotela sa 25 spratova. Svake večeri smo išli u šetnju najlepšim delom Dubaija, koji se proteže uz kilometre dugačku plažu. More je praktično oko svih zgrada, a na ulici nećete pronaći nijedan otpadak, toliko je sve čisto i uredno, kaže doktor Maslać i dodaje da su pored naših navijača u istom hotelu boravili Velšani, Englezi i priličan broj navijača Gane, što je ovom boravku davalo dodatnu draž.
Milan Maslać voli fudbal od najmlađih dana. U 12. godini igrao je prilično dobro ali mu je negde u osmom razredu otac sugerisao da „fudbal i škola ne idu zajedno“. Prešao je na košarku ali je od 15. godine postao redovan na stadionu „Crvene zvezde“. Dogodilo se to sasvim slučajno, kad su ga prilikom boravka kod rođaka u Beogradu tata i teča, u nameri da ga „odvoje“ od zabave sa igricama odveli na utakmicu „Zvezde“ i sarajevskog „Želje“. Baš na ovoj utakmici, oktobra 1984. godine čuveni Miloš Šestić poveo je loptu preko celog terena i predriblavši nekoliko protivničkih igrača, postigao je efektan gol. To je bilo dovoljno da se Mića „inficira“ „Zvezdinim“ utakmicama. Ova fudbalska „zaraza“ traje do današnjih dana. Kroz fudbal i stadione shvatao je i druge životne vrednosti. Nema važnijeg meča crveno-belih u zemlji i inostranstvu na kome nije bio. U sezoni 1987/88. pratio je sve utakmice crveno-belog tima na Marakani. Bari 1991. godine, Minhen, Salcburg, Prag i neodigrani meč u Zagrebu 1990. godine, kada se prvi put istinski uplašio i shvatio koliko je poguban uticaj politike na fudbal. Brat Peđa, iako iz zvezdaške porodice – postao je navijač „Partizana“. Za Miću je fudbal velika emocija, posebno stanje i opuštanje. Ostao je veran starim navijačkim pravilima, poštovanju protivnika i fer navijanju. Nedolično ponašanje na stadionu za njega je strano. Ljubav prema fudbalu preneo je na naslednike, pa mlađi sin Dimitrije danas igra u kadetima „Radničkog“ i redovno odlazi na „Zvezdine“ utakmice nastavljajući tradiciju oca, dede, čak i svog pradede. Planove svog putešestvija u Katar, kao svaki strastveni navijač, svetski fudbalski putnik ali i dobar muž, doktor Maslać morao je izložiti svojoj životnoj saputnici. Znajući koliko su žene “pune razumevanja” za fudbal Mića se dosetio jednog šaljivog „izgovora“.
– Rekao sam supruzi da sad imam 50 godina. Pošto je sledeće svetsko prvenstvo za četiri godine u Americi i Kanadi, a tamo sigurno neću ići, ko zna kakva će naša reprezentacija biti za osam godina. Tada ću imati skoro 60 i možda mi je ovo zadnje prvenstvo na koje mogu da odem, rekao je naš sagovornik, dodajući da će ukoliko isplanira put na naredno Evropsko prvenstvo u Nemačkoj za dve godine, ti planovi svakako će uključivati i njegovu suprugu.
U restoranu „Offside“ u prizemlju hotela zajednički su se pratili svi mečevi na prvenstvu. Mića kaže da su tradicionalno najglasniji bivali Englezi i Velšani, naročito kad se malo „podgreju“. Boravak u nacionalno mešovitom hotelu nije mogao proći bez anegdota pa se naš sagovornik na jednom doručku morao ozbiljno potruditi da na „svom“ engleskom jeziku Indijki iz osoblja restorana objasni kako da mu donese „jaje na oko“.
Prvu utakmicu reprezentacija Srbije igrala je sa Brazilom na sada već čuvenom „Lusail“ stadionu u Dohi. Organizovana grupa srpskih navijača u kojoj je bio naš sagovornik brojala je oko 80 ljudi. Prilike nisu dozvolile da tog dana obiđu centar ovog čarobnog grada koji je, kažu, u potpunosti bio prilagođen fudbalu i zemljama učesnicama Mundijala.
– Za „Lusail“ možemo reći da je to potpuno novi grad koji okružuje stadion. Okićeni trg, šetalište, restorani i kafići podređeni su šampionatu i navijačima. Niko nas ništa nije pitao s obzirom na to kako je prethodno najavljivano i nije bio problem ni što smo bili, na primer, u kratkim pantalonama. Domaćini su se maksimalno prilagodili ili su popustili u odnosu na neka svoja pravila ili zakone. Tu je bio pravi ugođaj, susret i slikanja sa Brazilcima, pa i našim navijačima kojih je sigurno bilo oko 5.000. Mada, moj lični utisak kaže da je izostala ta karnevalska navijačka atmosfera, jer mnogi verovatno i nisu došli na prvenstvo uvereni u priče o mogućim ograničenjima. Naravno, mi smo sa našim sunarodnicima oko stadiona pravili grupe i pevali navijačke pesme, kaže doktor Maslać.
Naš sagovornik je oduševljen arhitektonskim rešenjima i izgledom viđenih stadiona. Najveći stadion „Lusail“ prima 80.000 gledalaca i najveći je sportski objekat na kome je bio. Stadion na kome je srpska reprezentacija igrala protiv Kameruna, „El Džanub“ upola je manjeg kapaciteta, ali po Mićinim rečima, pruža i bolji navijački efekat, pa su navijači Srbije u drugoj utakmici zvučali znatno glasnije. U neposrednoj blizini aerodroma je montažni stadion „974“, napravljen od transportnih kontejnera, koji je sam po sebi čudo i atrakcija. Do sada je već rasklopljen i odnet na drugu lokaciju. U odnosu na celokupan ambijent šampionata fudbal bi trebalo da je u prvom planu. Kao i većina sunarodnika, Milan nije oduševljen učinkom Piksijevih izabranika. Selektor je po njegovim rečima bio vidno nervozan na obe utakmice i ovog puta nije bio taj faktor koji će podići i osnažiti selekciju.
– Na utakmici sa Kamerunom bila je baš dobra atmosfera, ali kada se desilo da primimo treći gol posle 3:1 na tribinama smo se nekako „izduvali“ kao balon, pa smo posle 3:3 sa stadiona izašli tužni i nezadovoljni. Mada i to treba prihvatiti, jer je fudbal takav sport. Jedna lopta ti donese radost, a druga može da ti donese potpunu tugu, zaključuje doktor Maslać koji se nesumnjivo u Srbiju vratio sa koferom utisaka koje će pamtiti i prepričavati celog života.
Dodatno lično Milanovo zadovoljstvo bila je prilika da sa rođenim bratom podeli dragoceno vreme i vidi jedan svet, mnogo „svetlosnih godina“ udaljen od ovih balkanskih prostora.
D. Mostarlić
Tagovi: