Konkurs za novinarsku nagradu „Vladimir Vlada Ćosić“
- 29.04.2022. | m-novine.com
Pošalje mi neki dan moja dobra prijateljica, tako reći kuma, poruku na viber sa tekstom: jesi li videla ovo? O to što sam trebala da vidim je objava na tviteru novinara Predraga Popovića o tome kako su tiraži dnevnih novina pre petnaest godina bili 600.000 primeraka, a danas su manji za dve trećine. Usledila je i tabela sa brojem prodatih primeraka i procentom remitende za sve dnevne listove u Srbiji. Popović je u svom tvitu dodao da su svi ti silni čitaoci nestali zbog društvenih mreža i portala, a kako je rekao „čini mi se i zbog nepoverenja“. Valjda u štampu.
Nisam, do tada, videla taj tvit, ali nisam ni morala. Jasno mi je odavno kuda ide štampa.
Jedino što se ja ne bih složila da je prestanak kupovine novina vezan sa nepoverenjem u plasirane informacije. Kao što se ne bih složila ni sa najvećim brojem komentara ispod tvita. Jer, ljudi koji su komentarisali ovu objavu su uglavnom pisali kako su nekad kupovali po najmanje dvoje novina, obično neke informativne i sportske, a usledio je popis i nedeljne štampe. Sve u svemu čitalo se, nije da nije. I kupovalo.
A onda je usledilo „nepoverenje“, pa se prestalo kupovati, a čita se i dalje.
Niko me ne može ubediti da pad tiraža štampe, i dnevne i periodične, nema veze sa ekonomskom situacijom. Ima i to debele. Svako jutro, zbog prirode posla, kupim četvoro dnevnih novina. Petkom još dva do tri nedeljnika. Ovih četvoro dnevnih koštaju 220 dinara, nedeljne preko hiljade. Pa vi sad računajte. 220 puta 30 dana u mesecu dođe 2.200 dinara, i na to još oko 4.000 za nedeljnike, to je više od 10.000 dinara. Dobro de, ne kažem da svako mora da čita četvoro novina, ali tvrdim da ljudi neće da čitaju novine zato što neće da ih kupuju. Skupo, ili ne, nije ni važno, tek, treba zavući ruku u džep i izvaditi 50-100 dinara svako jutro. A zašto, kad sve to besplatno možeš da pročitaš na onlajn izdanjima svih novina. I na portalima. I to je u redu i sasvim razumljivo, ali nemojte da mi vređate inteligenciju i da pravdate odustanak od štampe nekim navodnim „nepoverenjem“. Svo to „nepoverenje“ vas čeka i na onlajn izdanjima. Možda još i gore.
Čovek nema utisak da plaća radio i televiziju, iako svi odvajamo preko računa za struju za javni servis. Nije problem ni kablovska, i to se plaća redovno, ali nekako je problem štampa. Teško je svako jutro dati tih manje od sto dinara za novine, jako teško. A onlajn izdanja su pala ko kec na deset. Besplatno. Naoko. Ali ipak, rekla bih, svi imaju malu nelagodu, i svi sa ponosom ističu kako su nekad (?) kupovali po troje novina, ili dvoje ili petoro, nije važno. A danas ne, jer eto, nemaju poverenja. A imali su ga nekad. Pitam se kad? Ne bi ga imali ni onda, još onda bi prestali da kupuju štampu, samo da je tada bilo onlajn-a. Sve su to izgovori, a suština je da ljudi neće da plate informaciju. I tačka. A informisanje je pružanje usluga, kao i svako drugo. I ima cenu. Ako hoćeš bolju uslugu, cena je veća. I obrnuto. Tako da licemerju dragih čitaoca koji su zbog „nepoverenja“ odustali od štampe zaista nema kraja.
Jasno je meni da štampa nema neku sjajnu budućnost. Stasavaju generacije koje u životu nisu omirisale štamparsku boju, generacije koje sa prstiju nikad nisu oprale onaj trag odštampanih slova koji ostaje od listanja. Te generacije jednostavno ne znaju šta je štampa. I ne zanima ih. Samo skrol. Lajk, hejt … šer … I to je neumitna činjenica. Da li će nam sa njima biti bolje, videćemo kad jednog dana oni (ti skroleri) dođu u godine da budu faktor koji odlučuju i koji vlada. Do tada, hajde još malo da čitamo novine. Ako nemate ništa protiv?
Tagovi: