Konkurs za novinarsku nagradu „Vladimir Vlada Ćosić“
- 29.04.2022. | m-novine.com
Odlazak medicinskih radnika, ali i ostalog radno sposobnog stanovništva iz Srbije nije novost, ali se čini da je konstanta koja je sveprisutna. Razlozi za odlazak mogu biti različiti – nemogućnost zaposlenja, napredovanja, stalno razmišljanje o egzistenciji… Kada govorimo o zdravstvenom sistemu u Srbiji najčešće pomislimo na prepune čekaonice, liste čekanja, ali i njegovu udvojenost. Privatni zdravstveni sistem uporedo postoji sa državnim, pa ko može da priušti sebi lečenje kod privatnih lekara, taj je srećnik. U takvom sistemu nisu zadovoljni ni pacijenti, ali ni medicinski tehničari i lekari. Prilike su takve da sve više medicinara odlazi i to najčešće u Nemačku. Postavlja se pitanje – da li je Nemačka zaista obećana zemlja za naše medicinare? Svoje iskustvo je podelio Branko Mučibabić iz Sremske Mitrovice koji živi nepune dve godine u Nemačkoj. Trenutno radi na Univerzitetskoj klinici kao glavni tehničar sale za ablacije i elektrofiziološka ispitivanja srca. Kako i sam kaže, odluka da ode nije bila laka.
– Najpre je moja sestra, koja je isto medicinar, imala ideju da dođe i radi u Nemačkoj. Ona je uvek bila moj uzor i stoga sam joj rekao: „U redu, idemo zajedno“. Nije postojao neki određeni presudan momenat, već je moja odluka bila rezultat loših iskustava. Naravno, ja volim volim svoju zemlju, ponosan sam na to odakle dolazim, kaže Branko koji dodaje da je svoje znanje najpre stekao u Srbiji.
–Odmah posle škole, počeo sam da radim u Kliničkom centru Vojvodine, a posle u i Urgentnom centru Vojvodine na Odeljenju anestezije i reanimacije. Tu sam stekao veliko stručno i praktično znanje, priznaje naš sagovornik. Posao u Nemačkoj je brzo našao i priznaje da je na samom početku bio sumnjičav.
–Izvukao sam deset gradova sa karte Nemačke koji su mi se sviđali, našao klinike u njima i poslao prijave. Na kraju sam se odlučio za grad Tibingen, jer sam imao dosta prijatelja tamo. Razgovor za posao je bio preko skajpa i rekao bih čudan. Pitanja su bila laka, nisu mi postavljani nikakvi uslovi. Za njih je jedino bilo važno kada mogu da počnem da radim. Pomislio sam da je neka šala. Međutim, ubrzo je ugovor stigao i sve bilo po dogovoru. Moje sumnje su padale u vodu kako je vreme teklo.
Branko se seća svog prvog radnog dana u drugoj zemlji i kaže da mu je bio stresan.
– Prvi radni dan je i u rođenoj zemlji dosta stresan i pun emocija (sem ako nisi preko stranke zaposlen, tad ti je lakše), a kamoli u drugoj zemlji. Najveća trema u tom trenutku je bila da ne zablokiram sa jezikom i da ne naiđem na nekog ko će mi se obratiti na jednom od nemačkih dijalekata.
Kako je vreme prolazilo, Brankov trud i kvalitet je prepoznat i ubrzo je dobio još jednu ponudu za posao. Takođe, naglašava da je to nešto što je retko u Srbiji – da napreduješ i da se tvoj trud prepozna.
– Ubrzo je moja požrtvovanost prepoznata. Od jednog Nemca sam dobio ponudu da pređem s njim u drugu kliniku gde bismo obojica više zarađivali. To je retko kod nas u Srbiji da neko prepozna tvoj kvalitet i da napreduješ. Tadašnji šef klinike u Nemačkoj u kojoj sam radio je na sve načine pokušavao da me zadrži, što je još jedan pokazatelj koliko se ovde radnik ceni, ističe Branko.
Branko je na početku više vremena provodio sa Nemcima i ostalim strancima, smatrajući da je to veoma važno za integraciju u novo okruženje.
– Dao sam veliki deo sebe kako bi me prihvatili i to je sjajno prošlo. Bio sam svedok mnogih loših iskustava, ali je moje pozitivno. Trudio sam se da se integrišem u društvo, išao na sportske rekreacije, pića posle smena i slično. Mnogo naših ljudi se, kada dođu ovde, druže samo sa Srbima i nekako ostanu neintegrisani. Mislim da nije ni očekivano da dođeš u kliniku koja zarađuje milijarde evra godišnje i da će te svi oberučke prihvatiti. Sto ljudi, sto ćudi. Ja sam odlučio da dam sve od sebe, budem vredan, a ovde se kvalitet uoči i prihvata se. Pustiš vreme da ide i radom naučiš ljude da te poštuju. Ovo je najpre sistem koji zarađuje, a ako ima korist od tebe, onda ćete ceniti, kaže Branko.
Kako i sam kaže zdravstveni sistemi u Srbiji i Nemačkoj se ne mogu porediti i shvata zašto sve više ljudi odlazi u inostranstvo, posebno sada kada skoro svako od nas ima nekog poznanika u drugoj državi.
– U poslednje vreme sve više ljudi dolazi u Nemačku, jer imaju sve više poznanika koji su zadovoljni životom ovde. Velika je razlika u finansijskom, ali i organizacionom smislu između Srbije i Nemačke. Egzistencijalno pitanje se uopšte ne postavlja, ljudi su rasterećeniji. Zdravstveni sistemi nisu za poređenje i to iz jednog razloga, a to je novac koji se u njih ulaže. U Nemačkoj se najviše novca odvaja za prevenciju, a u Srbiji na lečenje bolesti. U Srbiji se bolesti otkrivaju u poodmakloj fazi, a samim tim se više novca i troši na lečenje. Za nemačke pacijente bih rekao da su možda malo “razmaženiji“ u odnosu na pacijente iz Srbije, imaju manji prag tolerancije na bol. Takođe, i zdravstvena osiguranja su drugačija. U Nemačkoj postoje različita osiguranja i svako bira šta mu odgovara. Takoreći, onaj ko plaća osiguranje je taj koji i postavlja uslove, za razliku od Srbije gde si prinuđen da ideš gde te pošalju, iako ti sa plate skidaju priličnu svotu novca sa za zdravstveno osiguranje. Branko je zadovoljan napredovanjem u poslu i time što je njegov trud prepoznat i priznaje da ni sam nije verovao u to.
– Da mi je neko rekao pre nekoliko godina da ću zavoleti kardiologiju i posle dve godine uspeti da budem jedan od glavnih tehničara u Uniklinici u Nemačkoj, prvo što bih pitao tu osobu da li je normalna. Trud se u Nemačkoj prepoznaje i to je nešto što ovde najviše volim. Brzo se prepozna neko ko je spreman da uči i napreduje.
Kako i sam navodi, često oseća tugu za domom.
– Naravno da me nostalgija uhvati. Za mene postoji samo jedan dom, a to je Sremska Mitrovica. Rođen sam i odrastao u njoj. Takođe, i roditelji su mi u Sremskoj Mitrovici. Čak i dok sam radio u Novom Sadu, živeo sam u Mitrovici. Od kada sam u Nemačkoj, za sve velike praznike sam u Srbiji, a svako leto provodim na Brionima na Savi
O povratku u Srbiju razmišlja, ali smatra da se to neće dogoditi u skorije vreme. Sasvim je zadovoljan i svojim privatnim i profesionalnim životom.
– U Srbiju ću se vratiti, ali to neće biti u skorije vreme. Trenutno uživam ovde, najpre u poslu kojim se bavim, a potom i mogućnostima koje su mi pružene. To nikako ne bih želeo da kvarim pričama koje su aktuelne u Srbiji i stalnim lažnim obećanjima. Dovoljno je sistem u Srbiji lagao moje roditelje da bih i ja slepo verovao i živeo od danas do sutra, dok se drugi preko tuđih leđa bogate. Planiram da zasnujem porodicu ovde i smatram da ću moći svojoj deci u Nemačkoj dosta pružim, nego da sam ostao u Srbiji. Počev od zdravstvenog osiguranja i školovanja.
Ovaj medicinar smatra da je odluka da ode u Nemačku da radi dobra i da je zadovoljan što je to i uradio, a kako i sam kaže Nemačka jeste obećana zemlja za svakog ko hoće da radi i napreduje.
Z. Popović