Konkurs za novinarsku nagradu „Vladimir Vlada Ćosić“
- 29.04.2022. | m-novine.com
U Kulturnom centru u Rumi nedavno je održana promocija prve knjige Bore Otiće, novinara i autora kultne emisije Radio televizije Vojvodine „5kazanje“ .Knjiga pod nazivom „Šorom sredom“ predstavlja samo deo priča koje je Bora Otić snimio tokom svog dvanaestogodišnjeg rada u svojoj emisiji.
Za svoj dosadašnji rad, autor ove knjige dobio je više nagrada i priznanja: godišnju nagrada „Dnevnika“ za reportažu, godišnju nagradu „Jaša Tomić“ Udruženja novinara Vojvodine, nagradu „Laza Kostić“ Udruženja novinara Srbije i jedno prestižno priznanje na koje je Bora posebno ponosan, „Februarsku nagradu Grada Novog Sada“.
M NOVINE: U Vašim emisijama predstavljate ispovesti stvarnoga čoveka, a i sami gledaoci imaju mogućnost da predlažu teme i aktivno učestvuju u kreiranju sadržaja emisije. Kako je došlo do ideje za kreiranjem emisije ovakvog tipa, u kojoj su zastupljene velike priče malih ljudi?
BORA OTIĆ: Na ideju da kreiramo emisiju „5kazanje“, došli smo u onom trenutku kada je u televizijskim, radijskim i pisanim medijima došlo do jednog vakuma i nije bilo priča. Hteli smo da napravimo jednu „tvrdu“ mušku emisiju o tamburi, starim zanatima, lovu, konjima, fijakerima, o posebnim ljudima iz komšiluka. Smatrali smo da će onog momenta kada muškarci počnu da gledaju emisiju, da će to onda i žene zainteresovati pa će i one početi da gledaju. Na pitanje našeg generalnog direktora zašto „5kazanje“, odgovorio sam da je to zato što će se emisija emitovati petkom, što će u korenu biti broj pet kao neka asocijacija i zato što emisije ima pet priča. To je jedno ime koje je ušlo u narod i koje je sad postalo sinonim za nešto što nema šminku, što valja, što ljudi vole, čekaju i već drugi dan prepričavaju šta smo emitovali.
Tokom Vašeg višegodišnjeg rada, imali ste priliku ući u mnoga domaćinstva širom Vojvodine i razgovarati sa ljudima različitih zanimanja. Šta je na Vas ostavilo najveći utisak?
Nema gde nismo ušli, s kim se nismo pozdravili i nema čoveka koji nas nije srdačno dočekao. Neka čudna energija nas povezuje u emisiji „5kazanje“. Fenomen ove emisije upravo i jeste u tome da je svi gledaju bez obzira na socijalni i obrazovni status. Ja sada više ne idem normalnim putevima kada se vozikamo našim drumovima. Toliko sam upoznao Vojvodinu za ovih 12 godina, da koristim samo prečice i one puteve gde nema gužve. Srećan sam što imam tu privilegiju što mogu svaki dan da budem na drugom mestu i da upoznam druge prijatelje. Ono što je na mene ostavilo najveći utisak, to je ta bliskost i neposrednost ljudi. Oni tokom snimanja emisije ne vide ni mikrofon, ni kameru iako se po prvi put sreću sa snimateljem. Sve to ljudi ignorišu i stvori se jedna prisna drugarska atmosfera, kao da se poznajemo ceo život.
Da li smatrate da emisije ovakvog tipa, nedostaju na televizijskim ekranima?
Ima još nekoliko emisija takvog tipa, ali se narod odlučio da gleda „5kazanje“. Verovatno je da osim samog profila emisije i koncepta programa, postoji još nešto što izdvaja „5kazanje“ od ostalih. Sagovornik je najvažniji. On je tu da ispriča i mi kada radimo emisiju slikamo na „prvu loptu“, ne pripremamo se ništa posebno. Važno mi je da na terenu uhvatim prvu impresiju sa sagovornikom. I drago mi je što u tome uspevam.
Spomenuli ste jednom prilikom, da imate želju za šegrtom koji bi nastavio da snima ovu emisiju.
Svaki majstor, ako nije neskromno da kažem da sam ja neki majstor, treba da ima šegrta koji će nastaviti taj posao. Zbog generacija koje ste odnegovali i isškolovali, koji su rasli uz tu emisiju, i zbog svih ostalih koji će želeti da gledaju te priče. Ova Vojvodina je nepresušan izvor takvih priča, treba ih samo pronaći i otvoriti.
Ideja je bila da snimate emisiju takvog tipa kako bi očuvali nematerijalne stvari od zaborava. Da li ste u tome uspeli?
Poslednjih godina probudila su se mnoga udruženja žena, konjara, ponovo su majstori počeli da prave fijaker. Bunjevci su se u poslednjem trenutku spasili da imaju svog papučara. Tako i mi pokušavamo i uspevamo da neke stvari ovekovečimo i da neke male ljude, koji u stvari nisu mali ljudi, jer su to ljudi koji imaju toliko životne mudrosti i toliko priča da ispričaju, da ih smestimo u okvire kako se ne bi zaboravili. Tek kada neke svakidašnje stvari iz običnog života, životne mudrosti, običaje i priče ljudi podelite sa više ljudi, onda tek vidite koliko to zaista vredi pažnje.
Imali ste priliku da se upoznate i sa kulturnim raznolikostima Vojvodine, različitim običajima, s obzirom na veliki broj nacija koje u njoj žive. Kakva su Vam iskustva?
U tom šarenilu narodnih nošnji i običaja mi smo ukrasili „5kazanje“. Pravili smo čitav serijal o narodnim nošnjama, različitim običajima i tek onda smo mogli videti koliko smo isprepletani i koliko je to u stvari kod svih vrlo slično, samo se zove malo drugačije. Slične su nam kuhinje samo se neki začini razlikuju. Slični su nam običaji samo se malo datumi razlikuju. Svi smo mi jedan narod koji živi ovde i koje se davno pomešao. Drago mi je što većina ljudi deli moje mišljenje i što za ovih 12 godina rada nisam čuo niti jednu lošu kritiku o emisiji. Ne zato što nije smeo, verovatno zato što nije bilo povoda i to mi je jedno od najvažnijih priznanja za moj dosadašnji rad.
Posle 12 godina rada, dolazite na ideju da počnete pisati knjigu. Da li je to bio veliki izazov i zašto baš naziv „Šorom sredom“?
O knjizi sam počeo da razmišljam pre četiri godine, na nagovor moja tri prijatelja. Izvadili su po 1.000 dinara svaki od njih i rekli su da je kupuju. Tako da sam ja malo pod tim „pritiskom“ da sam dužan, morao što pre da završim knjigu. Dugo sam je radio kako bi izgledala savršeno i mislim da izgleda gotovo savršeno. Ovo je knjiga koja ima jako veliku dušu i koja se oseti na prvi dodir, kada je prvi put stavite u ruku. Prvo sam to ja doživeo, a onda kada sam video kako reaguju drugi, sve mi se samo od sebe reklo. Hteo sam da bude takva, da prvi list bude kao ljubav na prvi pogled, pa da onda osvaja natenane. Knjiga nosi naziv „Šorom sredom, svima mater redom…“, da se malo pravimo važni. Nekada su se tako kerili ljudi sredom i pevali taj bećarac, a mi ćemo se malo praviti važni što smo uspeli sačuvati deo naše kulturne baštine, bez inata i bez namere da se neko ljuti. Prosto da podsetimo na neka stara vremena kada je moglo sve da se kaže, a da ne bude shvaćeno na pogrešan način.
U svom proputovanju po Vojvodini, obišli ste sva tri dela Srema i uspostavili lepu saradnju sa mnogim ljudima. Kakva su Vam iskustva sa Sremcima?
Kada dođem u jedan kraj Srema, oni na drugom kraju već znaju da sam stigao i onda me zovu telefonom i pitaju kada ću doći kod njih. U odnosu na Banaćane i nas Bačvane, Sremci su najsložniji i u dve reči se sve dogovorimo. Ne kuburim ja ni sa drugima, ali nekako u Sremu, kada kažem nešto jednom čoveku, tu je priča završena.
Da li će te se i ubuduće pisati i šta je to što ljubitelji emisije „5kazanje“ i Bore Otića, mogu u budućnosti da očekuju?
Ovo je samo stepenik više u odnosu na ono što sam do sada radio. Priče sam napisao po nagovoru mojih drugara i uz podršku dobrih prijatelja. Moj prijatelj Sima Matić mi je rekao da moram redovno da pišem i da je to kao trening u sportu. I stvarno je tako. Priče koje su u knjizi pisao sam u jutarnjim satima. Velika je stvar što su to teme koje sam sam birao. Nisam nikada pisao na zadatu temu i drago mi je što ljudima u ovoj knjizi zapnu za oko naslovi priča. Pola priče je ispričano, ako je dobar naslov. Pitate me šta ću da radim kad prestanem da radim emisiju „5kazanje“. Verovatno ću da pišem, ali ko zna šta donosi sutra. M. N.