09.03.2017.
Kultura

Voja Brajović, glumac

Hrabrost je baviti se glumom danas

Vojislav Voja Brajović najširoj publici svakako je najpoznatiji po ulozi na početku svoje duge karijere, ulozi Tihog, u najpoznatijoj TV seriji „Otpisani“.
Od tada Voja je igrao u niz zapaženih TV serija, filmova i predstava, a svojoj bogatoj biografiji dodao je i funkciju ministra za kulturu 2007. godine i savetnika predsednika za kulturu dve godine kasnije. Odnedavno potpisuje i režiju (prvi put) predstave „Voz“. Upravo ovu predstavu je imala prilike da pogleda i da se nad nekim pitanjima zamisli i rumska publika, a mi smo imali priliku da napravimo ovaj intervju.

M NOVINE: Ova predstava je zasnovana na tekstu Kormaka Makartija koji je, da bi se predstava uradila, preveden na naš jezik, a vi ste ga adaptirali, režirali i glumili u njemu. Šta Vas je toliko privuklo ovom tekstu?
VOJA BRAJOVIĆ:
To je isto kao da me pitate šta je to kod Dostojevskog zbog čega je jedan od najvećih pisaca svih vremena. Mislim da je Kormak tu negde naslednik Dostojevskog po golicanju našeg bića da proniknemo u tajnu zašto smo verujući, zašto nismo verujući, šta je to što nas čeka posle našeg života, šta je to uopšte život. Da li je baš sva sreća u životu ili životom nešto treba da doprinesemo i zbog drugih i zbog sebe. Da li je samo kako neko kaže „baš sramota živeti“ i da li nam religija pomaže da lakše to proživimo što smo svesna bića, za razliku od ovih koji žive instinktom. Ono što je mene jako zaintrigiralo jeste to što ta pitanja ostaju i posle ovoga što mi zovemo predstava. To nije klasična predstava, jer postoji i taj interaktivni odnos sa publikom. Ta teološka, filozofska ili teistička rasprava se nekako svakom, bez obzira na njegovo opredeljenje, ureže u svest i on razmišlja o tome posle predstave. Ovu predstavu smo igrali preko 80 puta. Moram da vam kažem da pozorište mora da ima razlog zašto postoji ta predstava u pozorištu, ne postoji publika zbog nas koji igramo, nego mi postojimo zbog te publike. Taj razlog mi je bio je najveći zato što smatram da je ovo iznad svih aktuelnih političkih događaja, da taj gledalac shvati da je on iznad tih političkih dešavanja, jer politika je jedan biznis i to mi je nekako ispod nivoa da se upuštam u njenu aktuelizaciju – metaforom ili bilo čime – u ono što se dešava u našoj stvarnosti.

Prvi put ste režirali neku predstavu. Koliko je teško biti i režiser i glumac?
Naravno, to je teško jer ne možete da gledate sebe šta radite. Ali da kažem, rediteljski posao je jedan poseban posao kojem niko ne teži. Nema deteta koje kada mašta šta će biti kaže – poštar, vatrogasac, lekar, glumac – nijedno dete ne kaže „biću reditelj“. Glumcima je potreban režiser, kao muzičarima dirigent. Reditelj je taj koji ideju pisca i dar glumaca treba da uspešno prezentuje i svaki glumac je takođe, veliki pomoćnik reditelju. Za ovih skoro pet decenija koliko se bavim glumom, mislim da sam bio više od koristi rediteljima, nego njihovo opterećenje.

U predstavi su dva lika – Beli (Voja) i Crni (Sergej Trifunović). Kako je igrati sa Sergejem i kako ste sarađivali? Bije ga glas da nije lak za saradnju.
Ono što treba svakog umetnika da bije glas to je da li je darovit ili ne. Svaki umetnik, kad se već time bavi, ima neki dar, rođen je sa tim darom. Sartr kaže „glumac i princ se rađaju“ – tako se rodiš ili ne. Bitno je da taj dar koji ste dobili rođenjem, pa ga usavršili, da imate talenat da taj dar nekome drugom prezentirate. Sergej je neverovatno darovit čovek i samo je pitanje kako taj njegov dar usmeriti i ohrabriti ga kako da taj svoj dar poklanja drugome. Nedavno smo imali premijeru „Don Žuana“ i doživeo je ovacije i drago mi je da se on u pozorištu dobro oseća, a sve ostale priče oko njega su nevažne priče.

Ova predstava je dobila nagrade i kao predstava, ali su tu i glumačke nagrade i za Vas i Sergeja. Da li ste očekivali da će predstava biti tako dobro primljena?
Nagrada je najbolja i jedina plata koju svaki umetnik ima. I aplauz je nagrada. Sve ostalo što dođe je neka potvrda i stimulans da smo imali razloga da to radimo.

Kažu da je ova predstava, bar tako se priča, dovela u pozorište i one koji nikada nisu u njemu bili.
Ja se nadam da je još uvek tzv „mund reklama“ bitna. Onaj ko je odgledao predstavu pa rekao drugima da idu da pogledaju, kako bi o tome mogli posle da pričaju. Zato je upravo to razlog zašto sam je radio, priželjkivao sam upravo to. Dakle, da se predstava prvo pogleda, ne prepriča, pa se o njoj posle razgovara i komentariše.

Da se osvrnemo i na ulogu koja je svakako obeležila vašu glumačku karijeru, bar za većinu gledalaca, a to je ta uloga Tihog u „Otpisanima“. Da li Vam to smeta?
Ta serija je obeležila život mnogih generacija. Svakako da mi ne smeta. To je bilo jedno značajno iskustvo nas mladih ljudi – tu je bila generacija mladih glumaca od Dragana Nikolića, Mikija Manojlovića, Aleksandra Berčeka, Čede Petrovića i mene koji su imali tu šansu da igraju sa plejadom velikih, već poznatih glumaca, kao što su Ljuba Tadić, Pavle Vujisić, Mija Aleksić, Cica Perović. Svi smo tada sa radošću igrali u toj seriji. To je bio jedan veliki i značajan državni projekat u tadašnjoj državnoj orijentaciji ka ulaganju, vrlo ozbiljnom, u tu vrstu umetnosti. To ne znači da je bilo ulaganje u ljude, na žalost, nego u projekte. Sada se gleda sasvim drugačije, gleda se da se ne ulaže ni u šta, pogotovo u mlade ljude koji su sada u teškoj sitaciji. Govorim sada o glumačkoj profesiji, jer se proizvodi oko 100 glumaca godišnje, za deset godina je to hiljadu mladih glumaca koji apsolutno nemaju perspektive, nije ovde velika produkcija, kao npr. u Engleskoj ili Americi. To su te privatne škole, a zabranjeno je zapošljavanje i u pozorištima, to je onda besperspektiva i mladih glumaca, reditelja i dramskih pisaca. To je činjenica da se samo gleda u tom nekom liberalnom kapitalizmu da se nešto dobro proda i zaradi. No ipak, svaki mladi čovek koji glumu vidi kao svoj cilj će raditi sve da to postigne. Gluma je umetnost iznad umetnosti, to je i hrabrost da se neko time bavi i za to životno opredeli, a opet ne može da postoji bez onoga ko ga gleda. Slikar ili kompozitor može da radi sam, ali glumac to ne može.

Rekli ste da je kultura čovekov najbolji lek i najjače oružje. Kakva je sada sitaucija u kulturi kod nas?

Ja mislim da je to oružje države, dakle jednog aparata koji rukovodi društvom i trebala bi zaista da bude njegovo najjače oružje, pogotovo kada su u pitanju tako mali narodi kakvi smo mi. Dakle, što više ulažemo u kulturu, što se više bavimo umetnošću, imaćemo mnogo lakši život, mislim. Mnogo lakši život i kada nam je teško, bilo lično ili porodično, duševno ili zdravstveno. To je nešto što daje osnovnu radost životu. Ako živite u nekom okruženju gde vlada šund i kič, jedan neozbiljan doživljaj stvarnosti, onda ste vi izgubljeni u svom životu i okruženju, bez perspektive, bez kulture nemamo taj civilizacijski uspon i napredak.

Bili ste ministar kulture i savetnik predsednika za kulturu. Iz ove perspektive da li bi ponovo preuzeli neku funkciju u kulturi?
To je možda moja utopija. Politikom se bave svi i politika se bavi nama. Ne morate da se bavite politikom, politika se bavi vama, to je sada biznis zato sam to i rekao. Ja sam možda iz neke svoje utopije pokušavao da nešto uradim, mada nisam ni verovao da mogu mnogo, ali sam u svakom slučaju bio od onih koji smatraju da je privilegija to biti i da moram biti servis svojih građana, da moram znati, razumeti šta je to što je potrebno da bi imali što bolju budućnost. Nije mi na pamet padalo da ja od toga imam neku privilegiju ili korist, nego jednostavno šta je to što mogu da uradim sa ljudima za koje sam siguran da znaju više od mene, da učinim nešto što je za dobrobit društva.

Da li biste se ponovo prihvatili neke funkcije?
Za mene je to već kasno. Moje je prošlo, odnosno hoću da kažem po ko zna koji put – moje vreme tek prolazi, a ne dolazi, nije to više ni za kakvu priču.

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.