15.09.2022.
Sport

AIKIDO KLUBA „SIRMIUM“ SREMSKA MITROVICA JE PO BROJU MAJSTORSKIH ZVANJA JEDAN OD ZNAČAJNIJIH AIKIDO KLUBOVA U SRBIJI

Harmonija veštine i duha

Bliži se tridesetogodišnji jubilej postojanja aikido sporta u Sremskoj Mitrovici. Prvi trening u današnjem Aikido klubu „Sirmium“, jednom od najmlađih sportskih kolektiva u gradu posle uvodne prezentacije održan je početkom oktobra 1993. godine. Od tada je kroz sekciju i klub prošlo više od 800 polaznika. U protekle tri decenije više od 15 učenika steklo je majstorska zvanja, a nedavno je u sali „Mitrovačke gimnazije“ pred senseijem Mirkom Jovandićem, predsednikom nacionalnog aikido saveza i nosiocem crnog pojasa (7. dana) održano polaganje za nosioce viših majstorskih aikido zvanja. Tom prilikom demonstrirane su tehnike ove odbrambene – po mnogima najzahtevnije japanske borilačke veštine.

Na tatamiju u sali Mesne zajednice „Sutjeska“ danas se obučava do petnaestak mitrovačkih učenika. Znanje im prenose aikido majstori i treneri Damir Nikolić, nosilac crnog pojasa (3. dan), Slobodan Kević i Miroslav Maglić – nosioci crnog pojasa (2. dan). Prošle godine prva devojka u istoriji kluba – Aleksandra Koltko, dobila je zvanje aikido majstora. Osnivač i današnji predsednik kluba je nosilac crnog pojasa (5. dan), Dragan Kuzmanović koji je svojevremeno trenirao mnoge borilačke veštine, a u aikido sportu pokazao se kao jedan od najboljih učenika senseija Jovandića. „Sirmium“ je danas, po broju majstorskih zvanja jedan od značajnijih aikido klubova u Srbiji. Mnogi se još sećaju kad je pred prepunom halom „Pinki“ 2002. godine pokazni trening održao Toširo Suga iz Japana, vrhunski instruktor i majstor crnog pojasa (6. dana).

Na sam pomen reči aikido znamo da je reč o jednoj od borilačkih veština, ali naša saznanja o suštini, filozofiji i razlikama ove tehnike u odnosu na druge, uglavnom su nedovoljna. Iz bukvalnog prevoda japanskog naziva za ovaj sport izdvajamo reči koje znače harmoniju, energiju, duh i put. Jasno je da osnovu ove borilačke tehnike pored fizičkog aspekta čine širina duha i kontrola uma. Aikido je „put duhovne harmonije“. Pojedinci aikido posmatraju isključivo kao duhovni i intelektualni put. Insistira se na stanju mentalne prevage i uvežbanosti aikido znalca čiji je prevashodni cilj neutralisanje i potpuna kontrola nad potezima potencijalnog napadača, jednog ili više njih. Kako napadi nisu u prvom planu, u aikido sportu ne organizuju se takmičenja već samo demonstracije veštine i seminari na kojima se stiču nova znanja i tehnike. Filozofija miroljubivosti, izbegavanja i odvraćanja nasilnika u mnogo čemu ne podudara se sa surovim takmičarskim mentalitetom koji je u osnovi savremenog sporta, pa i svakodnevnog života ljudi. Osnivač aikido veštine, o – sensei (veliki učitelj) Morihei Uešiba razvijao je ove tehnike od tridesetih godina prošlog veka, da bi se one u posleratnom periodu raširile po savremenom svetu. U bivšoj Jugoslaviji aikido se pojavio krajem šesdesetih godina prošlog veka.

Savršena tišina

Treninzi aikidoa počinju naklonom učenika senseiju Uešibi i samoj sali za vežbanje – dođou. Ukoliko je trener u zvanju majstora obavezno će nositi crnu hakamu, u protivnom dozvoljeno je nošenje obične, bele. Na početku treninga učenici su sedećem položaju na kolenima – takozvanoj seizi i mirno, zatvorenih očiju „sređuju“ misli, koncentrišu se i uspostavljaju ritam disanja. Nema bespotrebne priče i komešanja. Na tatamiju vlada savršena tišina. U nastavku treninga sledi zagrevanje sa ciljem da se „razradi“svaki zglob a potom se prelazi na tehnike kretanja, vežbe padova i tri osnovne telesne tehnike, odnosno stava.

Na početku razgovora, trener „Sirmiuma“ Slobodan Kević koji je bio učesnik prvog demonstracionog treninga u Sremskoj Mitrovici pre gotovo 30 godina, kada je sala u „Sutjesci“ bila mala za veliki broj zainteresovanih pojedinaca, iznosi zanimljive detalje vezane za nastanak ovog sporta. Prema njegovim rečima, Morihei Uešiba kao dokazani majstor aikiđucua i veština sa kopljem i mačem shvatio je da su pomenute tehnike teške za vežbanje. S obzirom da je bio krhkog zdravlja tražio je veštinu koja će biti tehnički toliko savršena da primena snage u njenom izvođenju neće imati odlučujući značaj. Tražio je način da vežbe aikidoka budu u paru, bez mogućnosti međusobnih povreda. Uešiba je na neki način borilačke tehnike preveo u umetnost, povezujući fizičku spretnost sa pojmovima kao što su hrabrost, mudrost, ljubav ili prijateljstvo. Objedinio je vežbe udaraca štapom, mačem i nožem. Posebni udarci u aikidou, takozvane atemije dozvoljeni su samo do faze u kojoj se „stopala onog koji se brani ne poravnaju“, jer svaka naredni potez bio bi klasičan napad. Izuzev odbrane od napada nožem, štapom ili mačem aikidoke su obučeni za neutralisanje pravilnih karate napada, džudo i svake vrste hvatova.

– Svaka tehnika u aikidou u realnoj situaciji može da se završi u bilo kom trenutku koji odgovara onome koji se brani, kaže Slobodan Kević pokušavajući da najbolje opiše cilj, ali i mentalnu snagu, smirenost i koncentraciju koju mora imati lice koje se brani. Njegova prevashodna namera je da se skloni sa linije napada.

Kević dodaje da ljudi koji savladaju aikido mogu da shvate koliko je jednostavno i lako izbeći svaku vrstu napada i udarca.

– U suštini, sve je u „glavi“ – jer da bi se stekla prednost u odnosu na napadača, tehnika u aikidou mora biti pravovremena. To se postiže raznim tehnikama vežbanja psihe i pažnjom da tehnika odbrane nastupa istovremeno sa početkom napada, kaže naš sagovornik. Svi aikido majstori koji su zvanje stekli u okviru nacionalne i svetske asocijacije imaju priznanje „Hombo dođoa“ – centralne sale za učenje aikido veštine u Tokiju. Samim tim u prepoznatljivim crnim hakamama – donjim delovima opreme, oni imaju pravo prisustva treninzima i radu sa svim majstorima i učenicima u svetu. Japanci su odredili da se majstorsko zvanje može dobiti samo pred majstorom crnog pojasa koji ima najmanje (5. dan) ovog zvanja, objašnjava Slobodan Kević.

Aikido je sport, veština, pogled na smisao i način života koji donosi nesumnjive koristi u svakodnevnom, realnom životu svakog poznavaca aikidoa.

– U realnom životu osoba koja se bavi aikidoom postaće psihički smirena, tako da sukobi kojima eventualno može prisustvovati više ne bi izazivaju nikakve emocije, naročito strah. Sećam se vremena kad sam bio mlad i nisam se bavio ovom veštinom, da je svaki sukob vršnjaka u nekadašnjem mitrovačkom Domu omladine ili na drugim mestima kod mene izazivao određenu neprijatnost i nervozu. Svakodnevno uvežbavanje odbrane od raznih udaraca uverava vas da uvek postoji način da se odbranite i da napadač nije u prednosti. Uglavnom su napadači ishitreni, napeti i nekontrolisani. Ljudi koji se bave borilačkim sportovima vrlo retko su u situacijama da sa nekim ulaze u tuču ili sukob. Za prave sportiste sala je mesto gde se navikava na udarce i izvodi borilačka veština. Zapravo, poenta samog aikidoa je da naučite kako da izbegnete udarce. Moram reći i da je ovo veština koju možete naučiti u bilo kom uzrasnom dobu. Čak je i preporučljivo da budete zreliji kako bi ste neke stvari i tehnike bolje prihvatili, kaže Slobodan Kević koji je visoko majstorsko zvanje prvi put poneo 2003. godine.

Dejan Mostarlić

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.