07.04.2022.
Kolumna: Malo izoštreno

MALO IZOŠTRENO

Gde vetar pomera državne granice

Godišnjica smrti Branka Ćopića već više od dve decenije pada u senku godišnjice početka bombardovanja Srbije. Širokoj javnosti to i ne smeta naročito, pogotovu što je građanistički revizionizam istorije naših oslobodilačkih ratova prešao na reviziju vrednosti Ćopića kao pisca. Samo jedno njegovo delo, ostala nećemo ni pominjati, govori da je pisac živ i aktuelan i posle 38 godina od njegove tragične smrti.

„Ježeva kućica“ je objavljena 1949. godine, kada  je Branko imao 34 godine, a napaisana možda i ranije, i nema nikakve sumnje da je nad dečjim piscem u tim ranim poratnim godinama  morao da bdije duh poželjne patriotske poruke. Ako se to ima u vidu, onda mora biti da je Branko već tada otkazao tom duhu neposrednu poslušnost. Pusti ti mene da samo pričam, a drugi neka poručuju, moja priča sama će se postarati šta će da poruči.

I, gle, čuda, „priča” basnolike poeme sama je donela, a da joj niko to nije tražio, patriotsku poruku za sva vremena. U vremenu produženog lova na zaostale četničke grupice i pojedince, kada se nije igralo sa definicijom patriotizma, Branko svodi patriotizam na njegov najmanji imenitelj, svojstven najrazličnijim definicijama ljubavi prema otadžbini – na ljubav prema domu.

I još jednom nas vraća na prastaro iskustvo o svim dobrim pričama: otkrivaju nam upravo ono što sami znamo!

Radi iskazivanja posebnosti kultura nakon raspada Jugoslavije, „Ježeva kućica“ je bila  proterana iz hrvatske školske lektire. Čistunci hrvatskog jezika zamerili su joj što je pisana na srpskom, a nisu se smilovali čak ni na hrvatske stvaraoce na životnom putu Ježurske Ježića: „priča” jeste izdata, razume se – ilustrovana u Beogradu 1949. i potom u Zagrebu 1950, ali je kao slikovnica prvi put prohodala sa do danas neprevaziđenim ilustracijama Vilka Glihe Selana u Zagrebu 1957. godine.  Proterana iz hrvatske školske lektire 1993, vraćena je pre dve godine na spisak izborne lektire za osnovce. Osim toga, zanovljeno je izdanje sa Selanovim ilustracijama, a dobila je i varijantu kratkometražnog animiranog filma za najmlađe. Na nju se odjednom sručila sva pažnja koja joj je više od 15 godina bila uskraćivana, a prati je i prosvetno – političko obrazloženje o njenoj snažnoj pouci o ljubavi prema svom domu i, time, prema domovini.

Razume se, „Ježeva kućica“ je „prevedena na hrvatski”. Stoga u originalu, u Lijinoj pozivnici piše: „Adresa kratka, al` se razume, za druga Ježa, nakraju šume.” U „prevodu” ide nešto drukčije: „Adresa kratka, slova k`o jaja, za druga Ježa na kraju gaja.” Ne može se reći da nije u duhu Brankovog jezika, ali se baš zbog toga  može postaviti pitanje svrhe  napora „prevođenja”.

Prva dva izdanja ove basne u stihu u Beogradu i Zagrebu, nosila su naslov  „Ježeva kuća“, a neki su bili skloni da tvrde kako je Ćopić  njenom porukom podržao Brozovo „ne” poznatoj rezoluciji Informbiroa. Sasvim je moguće da je pisac potonjim naslovom „Ježeva kućica“ hteo da poemu ogradi od takvog tumačenja i približi je najmlađem čitaocu.

Bili smo jednom svedoci kako je Ćopić u jednom razgovoru sa svojim čitaocima bagatelisao ono izanđalo pitanje šta je pisac hteo da kaže rečima da „pisac obično neće ništa da poručuje, hoće samo da ispriča priču”. Druga je stvar što istinska umetnost, a Ježeva kućica jeste istinska umetnost, isporučuje poruke mimo namere umetnika. Dobar pisac prepoznaje se upravo po odsustvu namere da bilo šta poručuje i po obilju poruka koje čitaoci otkrivaju, rudareći po njegovoj priči.

„Ježeva kućica“ isporučila nam je  jednu od najvažnijih poruka i dotakla se bolnog pitanja održivosti doma i domovine na prostoru gde vetar pomera državne granice. Razumljivo  je zašto godišnjica Ćopićeve smrti po pravilu pada u senku godišnjice bombardovanja Srbije, ali ne treba zaboraviti da smo se baš u „Ježevoj kućici“ napojili osećanja koje nas drži na ovom mestu.

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.