Konkurs za novinarsku nagradu „Vladimir Vlada Ćosić“
- 29.04.2022. | m-novine.com
Kultna TV drama „Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo“, po tekstu Milana Nikolića (i u režiji Soje Jovanović) sedamdesetih godina mamila je osmehe gledalaca i izazivala nepodeljene simpatije prema protagonistima, Mileni Dravić i (nažalost, prerano preminulom) Slobodanu Đuriću. Tačno četiri decenije kasnije ova topla priča dobila je i svoju pozorišnu verziju na zemunskoj sceni Teatra „Kart blanš“ u postavci Erola Kadića. Predstava je premijerno izvedena 26. aprila, a u njoj sada stidljivu Borku igra Neda Arnerić, a simpatičnog đilkoša Milića Barjaktarevića Feđa Stojanović.
– Naša predstava je rimejk TV drame, samo što su godine pomerene, te cela predstava ima podnaslov 40 GODINA POSLE. Prošlo je 40 godina od premijernog izvođenja TV drame „Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo“, a i 40 godina smo mi stariji. Kada su u TV drami igrali Milena Dravić i Slobodan Đurić bila je to priča o ljubavnoj vezi dvoje mladih ljudi, a naša predstava, koja je premijeru imala u aprilu ove godine, govori o ljubavi ljudi u nekim zrelim godinama. To je najveći prekret celog tog teksta, koji je jedan od najbolje napisanih posleratnih komedija. Sada je naš reditelj Erol Kadić želeo da istakne da ljubav može da se desi i ljudima u našim godinama. Mi smo u početku imali neku skepsu, ali je to proradilo. Bukvalno svuda gde igramo, publika reaguje. Kad god se završi ta predstava publika ima taj neki poluosmeh na lice i neku nadu, pogotovo za te malo starije ljude koji nisu našli svoje parnjake u svom životu. Ovo predstava daje nadu, jer doživljavamo sada da ima puno usamljenih ljudi. Zaista je moguće da vam se život promeni za jedan dan. I baš u trenutku kada čovek u nekom trenutku izgubi nadu, sretne čoveka svog života, znači ima nade – kaže za M novine o predstavi Feđa Stojanović.
M NOVINE: Sada ste u penziji, mada i dalje snimate i igrate. Kada se osvrnete iza sebe, od prve Vaše uloge u četvrtom razredu u predstavi „Snežna kraljica“ do danas, da li je po vama Vaš glumački put bio trnovit ili popločan zvezdama?
FEĐA STOJANOVIĆ: Moja karijera je bila jako lagana, stepenicu po stepenicu i to je po meni jako dobro. Igrao sam manje uloge, pa malo veće uloge. Jako mlad sam počeo da se bavim glumom i imao sam priliku da još kao dete igram u filmovima, i video sam pozadinu te profesije koja nije ni malo ružičasta. Čak kada je došlo vreme da se upiše gluma, ja nisam hteo, pošto sam znao pozadinu te profesije i nisam hteo. Probao sam na filmskoj režiji, pa me nisu primili i onda sam otišao na prava i došao sam do četvrte godine prava. Međutim đavo mi nije dao mira i upisao sam akademiju. Na početku karijere sam bio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu kao pripravnik i meni se ta sredina uopšte nije dopala. Tada sam čak razmišljao i da napustim profesiju. I onda se desio susret sa Mirom Trailović na ulici, gde je ona rekla šta ćeš ti tamo, dolazi ovamo. Tako je i bilo, pa sam završetkom treće godine postao stalni član Ateljea 212 i tada sam već ostvario svoj san.
Bili ste stalni član Ateljea 212 od 1973. Danas Atelje slavi 60 godina. Koliko onaj Atelje od pre 43 godine liči na ovaj današnji?
Atelje 212 slavi 60 godina, a od tih 60 godina ja sam u Ateljeu 43 godine. Taj Atelje u kojem sam ja počeo nije isti kao ovaj danas. U tom Ateljeu su bili zaista čudesni glumci, od Zorana Radmilovića, preko Slobodana Perovića, Danila Stojkovića, gomila fantastičnih ljudi i fantastičnih glumaca. Ovo je sada jedan drugi Atelje, u kojem ja više nisam. Ja sam penzioner sada, ali poštujem te nove glumce, mada glumci koji drže sada Atelje su blizu svojih 50-ih godina. Ali onaj stari Atelje 212 se neće više pojaviti, kao što se nikada više neće pojaviti Mira Trailović, koja je u to vreme bila svetski mag pozorišta, gde smo mi proputovali čitav svet i imali smo fantastičan tretman. Ove nove generacije koje su sada u Ateljeu nažalost neće to moći da dožive, prošlo je to neko srećno doba. Užasno poštujem i savremen, sadašnji Atelje i volim mlade glumce, to su sve moji prijatelji, ali to više nije onaj Atelje u koji sam ja ušao.
Predavali ste na BK akademiji, šta ste govorili mladim, budućim glumcima? Šta im savetovati u današnje vreme hiperprodukcije?
Dve generacije sam ispratio, to me je jako emotivno iscrpljivalo. Mogao sam da predajem i na fakultetu dramskih umetnosti, međutim kako u to vreme nije bilo dozvoljeno da budete zaposleni na dva mesta, odlučio sam se za Atelje 212. Kada mi neko dođe i kaže da želi da studira glumu, ja ga prvih pola sata ubeđujem da to ne radi. Nije to više takvo vreme kakvo je nekada bilo. Postoje sada mnoge mogućnosti da preko noći postanete zvezde, tu su televizijske serije, ali to je jedna velika vraka. Budete zvezda jedno kratko vreve, posle toga kada to prođe, vi ste opet niko. Sada godišnje izlazi po stotinu glumaca, to nikom živom ne treba, pogotovo ne u ovoj maloj zemlji. Ja kada sam studirao izlazilo je godišnje 30 glumaca u celoj Jugoslaviji tada. Ja sam ranije znao sve glumce, a sada ne znam ni 70 odsto njih, tu je neka gomila mladih ljudi, koji se bore krvavo, a neki isplivaju. Gluma je jako krvav posao, bitan je faktor sreće, ali kao prvi faktor morate da budete izrazito talentovani, i opet to ništa ne znači da ćete imati hleba da jedete. Postoje divni glumci u Beogradu, za koje bih ja mogao da ruku stavim u vatru koji ne mogu da nađu zaposlenje i dalje. Sede pored telefona i čekaju da ih neko angažuje. Mojim studentima sam govorio, borite se deco, nemojte da sedite kući i plačete, nego se boriti. Pogotovo što sada ima puno nekih alternativnih scena.
Biljana Selaković