09.03.2016.
Intervju

DRA­GAN VE­LI­KIĆ GO­VO­RI ZA M NO­VI­NE- Većina ljudi se povija onako kako vetar duva

U mi­tro­vač­koj Bi­bli­o­te­ci Gli­go­ri­je Vo­za­ro­vić pr­vog da­na mar­ta pred­sta­vlje­na je knji­ga Isled­nik Dra­ga­na Ve­li­ki­ća, ovo­go­di­šnjeg do­bit­ni­ka NIN-ove na­gra­de. U ovoj knji­zi autor po­pu­lar­nih i na­gra­đi­va­nih ro­ma­na Via Pu­la, Astra­gan, Ham­sin, Se­ver­ni zid, Dan­te­ov trg, Slu­čaj Bre­men, Do­si­je Do­ma­šev­ski, Ru­ski pro­zor i Bo­na­via, do­no­si pri­ču o ot­kri­va­nju sva­ko­dne­vi­ce maj­ke glav­nog ju­na­ka, ina­če pi­sca, na­kon nje­ne smr­ti.
Vest o maj­či­noj smr­ti za­ti­če pi­sca u Bu­dim­pe­šti i po­sta­je po­vod za otva­ra­nje emo­tiv­ne cr­ne ku­ti­je, za ras­pli­ta­nje vi­še­sloj­nih pri­ča i de­tek­tiv­sko pro­ni­ca­nje u sva­ko­dne­vi­cu vre­me­na ko­je vi­še ne po­sto­ji, sto­ji u iz­da­vač­koj pre­po­ru­ci za Isled­ni­ka. Ova knji­ga sa­dr­ži ono po če­mu je Ve­li­kić pre­po­zna­tljiv: sa­vr­šen ose­ćaj za de­talj, je­zič­ku pre­ci­znost, bri­ljant­no iz­bru­šen stil. Ro­man o maj­ci po­sta­je auto­po­e­tič­ka is­po­vest, ali i po­vest o ze­mlji i lju­di­ma ko­jih vi­še ne­ma.

M NO­VI­NE: Ro­man je­ste is­po­ved­ni ro­man o de­tinj­stvu i uspo­me­na­ma, ali on je ujed­no i po­vest o ze­mlji, lju­di­ma i vred­no­sti­ma ko­jih vi­še ne­ma. Ko­li­ko Vam je bi­lo va­žno da ob­ra­di­te sve ove mo­ti­ve?
DRA­GAN VE­LI­KIĆ: Kao što ja ne znam ka­ko je iz­gle­dao Lon­don 40-ih, 50-ih go­di­na pro­šlog ve­ka ka­da je ta­mo ži­veo Cr­njan­ski, za­hva­lju­ju­ći Ro­ma­nu o Lon­do­nu, sva­ko ima svo­ju ver­zi­ju tog vre­me­na i pro­sto­ra i tog gra­da, i sve su to isti­ni­te ver­zi­je. Ta knji­ga je to­li­ko upe­ča­tlji­va, ta­kve knji­ge ko­je kao či­ta­lac vo­lim da pro­či­tam, i na­pi­šem. Ko god bu­de či­tao mo­je ro­ma­ne vi­de­će da je to Pu­la tih go­di­na, da su to vo­zo­vi tih go­di­na, da je to Beč 90-ih, da je to Bu­dim­pe­šta u vre­me bom­bar­do­va­nja, da je to Be­o­grad 50-ih, 60-ih, 70-ih. Sve mo­je knji­ge ima­ju pre­ci­zne pro­stor­ne i vre­men­ske ko­or­di­na­te.

Tra­ga­nje Vas u ro­ma­nu vo­di od Be­o­gra­da do Pu­le, Ro­vi­nja, Ra­še, Ri­je­ke, So­lu­na, No­vog Sa­da, Bu­dim­pe­šte… Za­što je bi­lo bit­no pi­sa­ti o svim ovim me­sti­ma i pro­šlim vre­me­ni­ma?
Za­to što po­zna­jem te gra­do­ve, za­to što imam kon­tekst sa tim gra­do­vi­ma. Što bih ja pi­sao o Ma­dri­du u ko­jem ni­kad ni­sam bio, a ne o Bu­dim­pe­šti u ko­joj sam ži­veo. Me­ni ni­šta lo­gič­ni­je od to­ga da mo­ji ju­na­ci ži­ve, bo­ra­ve i pro­la­ze kroz gra­do­ve i pro­sto­re kroz ko­je sam i ja pro­la­zio. Ka­ko mo­gu da pi­šem o ne­če­mu što ne po­zna­jem. Ne po­zna­jem No­vi Sad ona­ko ka­ko po­zna­jem Pu­lu, ali i taj da­šak po­zna­va­nja je zna­ča­jan, na kra­ju kra­je­va u kon­ti­nu­i­te­tu sam do­la­zio u taj grad. Va­žan je i zbog Ti­šme, ko­ji je tu je­dan epi­zod­ni lik, čo­vek sa ko­jim sam se ja, ne­ću da ka­žem dru­žio, ali ko­ga sam sre­tao i sa ko­jim sam imao je­dan živ od­nos i mi­slim da je to bio od­nos ne­kog po­što­va­nja sa mo­je stra­ne, ali i lju­ba­vi, i mi­slim da je i on me­ne vo­leo.

Zbog če­ga se od­lu­ču­je­te da pi­še­te o maj­ci, ne sa­mo Va­šom, ne­go o svim maj­ka­ma?
Bio sam upu­ćen na maj­ku, moj otac je bio po­mo­rac i bio je od­su­tan, pa je maj­ka pre­u­zi­ma­la akre­di­ti­ve i oca i ne­kog auto­ri­te­ta, ta­ko da je to bio raz­log. Mi­slim da je, bez ob­zi­ra da li se ra­di o spi­sa­te­lji­ci ili pi­scu, maj­ka do­sta je­dan kli­zav lik, za­to što po­sto­ji uvek mo­guć­nost da pi­šu­ći o maj­ci ule­ti­te u ne­ki sen­ti­ment, ne­ku pa­te­ti­ku, ba­nal­nost. Maj­ka je bi­će ko­je vam da ži­vot, a svi aspek­ti ko­je sam ja hteo da pri­ka­žem upu­ću­ju na je­dan slo­žen od­nos. Svi su od­no­si iz­me­đu de­ce i ro­di­te­lja slo­že­ni. Ne­ma­te sa po­šta­rom slo­žen od­nos, uko­li­ko ni­je lju­bav­nik. Po­štar mo­že da vam bu­de sim­pa­ti­čan, da ga vaš pas u dvo­ri­štu na­pa­da i da vas on zbog to­ga ne vo­li. Ali od­nos maj­ka – otac – de­ca, to su naj­slo­že­ni­ji od­no­si i za­to mi je maj­ka bi­la po­god­na. A i ina­če je lik, mi­slim da je to re­kao Ti­ho­mir Bra­jo­vić, ko­ji je maj­ka svih maj­ki. Mno­go ne­po­zna­tih lju­di mi na knji­žev­nim ve­če­ri­ma pri­la­zi i ka­že mi, e to je ista mo­ja maj­ka. To zna­či da sam ne­gde pri­šao i us­peo iz svih aspe­ka­ta da iz­vu­čem i pri­bli­žim taj lik, da ži­vi.

Isled­nik hra­bro go­vo­ri o ono­me o če­mu bi­smo ra­di­je ću­ta­li. O če­mu Sr­bi­ja ću­ti?
To je tač­no, ne mo­že­mo se pra­vi­ti lu­di. Da se stva­ri ne bi po­no­vi­le, one se ne sme­ju sta­vlja­ti pod te­pih. Sve što ide pod te­pih, to kad tad iz­ro­ni on­da ka­da ne oče­ku­je­mo. Jed­no­stav­no, go­di­ne o ko­ji­ma ja pi­šem su bi­le ta­kve, ja ne ar­bi­tri­ram, ja ni­sam su­di­ja, ali iz­no­sim sve aspek­te vre­me­na. Na­rav­no, ve­ći­na lju­di je ta­kva da se po­vi­nu­je ona­ko ka­ko ve­tar du­va. Pa zna­te šta, tre­ba to i re­ći. Ne spo­či­ta­va­ti u smi­slu po­po­va­nja, ali iz­vi­ni­te tre­ba to re­ći. Po­ja­vlju­je se opet pri­ča da mi pro­sto ho­će­mo auto­ri­tet da bi sa se­be ski­nu­li od­go­vor­nost, lak­še je ka­da dru­gi od­lu­ču­je. Ali za­to knji­žev­na de­la, za­to fil­mo­vi, za­to po­zo­ri­šne pred­sta­ve, da pod­se­ća­ju, to je bit­no. Ako ne­ma se­ća­nja, on­da se sve lo­še mo­že po­no­vo, u još go­roj va­ri­jan­ti.

Iz­ja­vi­li ste da ka­da bi mo­ra­li da bi­ra­te če­ga da se od­rek­ne­te, pi­sa­nja ili či­ta­nja, Vi bi se od­re­kli pi­sa­nja. Šta pi­scu zna­če či­ta­o­ci?
Ni­je po­za, ja ne znam ka­ko bi pi­sao da ne či­tam. Za­što pi­še­te? Ja ne mi­slim o či­ta­o­ci­ma ka­da pi­šem, ta­man po­sla da se ja bi­lo ko­me udva­ram, ali u mom slu­ča­ju ja sam uvek znao da za­slu­žu­jem ši­ru či­ta­lač­ku pu­bli­ku, pro­sto ta­kav sam. Ono što pi­šem, znam da ob­u­hva­ta, do­di­ru­je je­dan ši­ri krug lju­di, me­đu­tim, to je već i pi­ta­nje kri­ti­ke. Na­gra­de su te ko­je skre­nu pa­žnju, da sam do­bio NIN-ovu na­gra­du za svoj pr­vi ro­man Via Pu­la, si­gur­no da bi do te pu­bli­ke do­šao ra­ni­je, ali ja sam do te ši­ro­ke pu­bli­ke sti­gao i to je­ste va­žno, jer je to ne­ka vr­sta edu­ka­ci­je. Vla­di­mir Na­bo­kov je re­kao: Ja pra­vim svog či­ta­o­ca, ta­ko i ja isto mi­slim da po­di­žem ni­vo či­ta­lač­ke pu­bli­ke, to je či­nje­ni­ca. Ka­da je ne­što štam­pa­no u 30.000, 40.000 pri­me­ra­ka, kao što je slu­čaj sa Isled­ni­kom i na­sta­vlja da­lje da se štam­pa, ja sam znao da sam na­pi­sao knji­gu ko­ja će ima­ti či­ta­o­ce. Do sa­da ni­je po­sto­jao kon­sen­zus o mo­joj naj­bo­ljoj knji­zi, ima lju­di ko­ji vo­le Astra­gan, ne­ko Via Pu­lu, ali mi se či­ni da je ovaj Isled­nik po­sti­gao kon­sen­zus i to mi je ve­o­ma dra­go.

Za raz­li­ku od mno­gih na­zo­vi pi­sa­ca, Vi o sve­mu što pi­še­te se pret­hod­no ja­ko do­bro in­for­mi­še­te. Da li mo­žda zbog to­ga du­go pi­še­te svo­je knji­ge?
Ro­man je vre­me sam po se­bi i ne ve­ru­jem da se mo­že pi­sa­ti br­zo. Po­sto­je na­rav­no slu­ča­je­vi, to je sve od pi­sca do pi­sca. Ima pi­sa­ca ko­ji sku­plja­ju gra­đu, pa on­da pra­ve plan, pa on­da do­đe ona re­a­li­za­ci­ja ka­da sa­mo pi­šu. Ja ni­sam od tih, ja vi­še li­čim na pe­sni­ke, kre­ćem iz ne­ke at­mos­fe­re i u su­šti­ni ne­mam una­pred ne­ki plan i zbog to­ga to pi­sa­nje tra­je du­že. Jer se u to­ku pi­sa­nja me­njam, ja fak­tič­ki i ne znam gde idem, ve­o­ma ja­sno ose­ćam ka­kva bi ta knji­ga tre­ba­la da bu­de, at­mos­fe­ra, imam bo­ju knji­ge i vi­dim taj svet mo­je bu­du­će knji­ge, mog bu­du­ćeg ro­ma­na u ko­ma­du. To on­da du­že tra­je, ja ni­kad svo­ju ni jed­nu knji­gu ni­sam una­pred imao. Ka­da se se­tim Via Pu­le, to što je ta knji­ga tre­ba­la da bu­de ne­ma ve­ze sa onim što je na kra­ju is­pa­la. Astra­gan i Do­si­je Do­ma­šev­ski su ra­đe­ne po pla­nu, ali Bo­na­via, Ru­ski pro­zor i Isled­nik su knji­ge ko­je su bi­le mu­če­nje, osta­vljao sam, po­či­njao, ni­sam ih la­ko na­pi­sao, jer sam ose­ćao ka­ko to u fi­nal­noj ver­zi­ji tre­ba da bu­de. Ne pra­vim kom­pro­mi­se, ni­kad ni­sam pra­vio kom­pro­mi­se, knji­ga mo­ra da bu­de ona­kva ka­kva ja ose­tim i da ka­žem e sad je to to.

Bi­lja­na Se­la­ko­vić

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.