02.03.2017.
Kolumna: Četke & Metle

Daleko je Brisel

Ružica Gelo, inače Mitrovčanka, stručnjak za evropsku poljoprivrednu politiku, održala je mitrovačkim poljoprivrednicima predavanje na temu IPARD programa Evropske unije. Verujem da je među slušaocima bilo dosta onih koji su već nešto znali o tom programu i evropskim fondovima, a sigurna sam da je bilo više onih koji o njima nisu znali ništa ili vrlo malo. Takođe verujem da im se posle predavanja učinilo da nikad i ni pod kakvim uslovima neće moći doći do tih obećanih fondova Evropske unije i novca koji, kako kažu naši političari samo čeka da ga neko pokupi. Jer sve to oko EU fondova izgleda prilično komplikovano. Što naravno i jeste. Naročito deo oko „papirologije“. Evropska unija je sva sazdana na „papirologiji“ i birokratiji. Kad vidim onu zgradu u Briselu u kojoj radi sto miliona činovnika, meni se zavrti u glavi. Po definiciji, birokratija je birokratija, bilo da je evropska ili srpska, a nju treba nahraniti. A čime se birokratija hrani već papirima. Dakle, treba pažnju usmeriti na papire.
Ne znam kako to objasniti srpskom seljaku koji je navikao da gleda u nebo i u zemlju, zna da ore, seje, žanje, namiruje stoku, ali u papire se ništa ne razume. Naročito ne u papire koji će se od njega tražiti. Od svih papira i procedura, srpski seljak se samo razume u povraćaj PDV.
Naravno, ako ti ne znaš nešto da uradiš, ima ko zna. A ti koji znaju kako se pišu projekti za sredstva EU svoje znanje naplaćuju papreno. I to unapred. Nema ono kao kod advokata: kol’ko isteraš – podelićemo. Jok. I od advokata ima većih gulikoža.
A kako je rekla Ružica Gelo, konsultanti uzimaju novac unapred, ali ne garantuju prođu projektu. Za prođu treba mnogo kockica da se sklopi. Koliko sam razumela gledajući hrvatske emisije za poljoprivredu, tamo se žale na to što je malo novca iz evropskih fondova povučeno. Nema ko da pravi dobre projekte. A kad nema projekata nema ni novca.
Kako će to kod nas funkcionisati tek ćemo videti. Jednog dana. Možda. Ali, jedno je sigurno, ovde se ništa ne daje unapred, niti na lepe oči i partijsku knjižicu. Ceo projekat poljoprivrednik mora sam isfinansirati, pa kad sve bude gotovo, EU birokratija će mu nadoknaditi deo troškova. Znači, nema ništa na mufte. Nisu to „zeleni planovi“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina koji se nisu vraćali, niti su to partijski novci iz raznih državnih fondova koji su se delili samo odabranima. I ti odabrani su ih trošili kako im se ćefne, niko ih nije ni kontrolisao niti je tražio da vrate to što su nenamenski potrošili. Ovo je malo ozbiljnija bratija i birokratija, evropska. Ne kažem da nije podmitljiva, ko i svaka druga, al je brate daleko.
Zato našim poljoprivrednicima ostaje da se dobro porazmisle šta im je činiti. A među njima je najviše malih gazdinstava, sa malim kapacitetima i malim prihodima. Ministar Nedimović je rekao da država mora sačuvati ta gazdinstva, mada ja ne vidim kako će to u praksi uraditi. Kojim alatima i kojim sredstvima kada i u agrarnoj politici moramo da se „upodobimo“ sa merilima MMF, a ta merila su nemilosrdna. Po njima je davanje po hektaru potpuno promašena investicija. U Srbiji. Međutim, nije promašena u Mađarskoj, Hrvatskoj ili Sloveniji, na primer. Subvencije u tim zemljama su neuporedivo veće od ovih tankih 4.000 dinara, na koje je spao srpski seljak. Čudan je taj MMF.
A čudan je i naš seljak. Tako da čudima nikad kraja.

Unestite reč ili frazu koju želite da pronađete.